Roko i Cicibela

Roko i Cicela sa Belinon u svojemu tinelu na Matejušku (moguće oko 1930-te godine)

 Pronašao: Darko Rom

 Anatolij Kudrjavcev: Legenda o Roku i Cicibeli

Dujka se rodila 1877. godine, kao kći nosača Špire Bašića i kućanice Mande Drljača, para koji je
stanovao u velovaroškoj Ulici svetoga Frane broj 30. Obitelj je živjela u pločarici sa zemljanim podom, provlačeći se od danas do sutra, ovisno o Špirinoj sitnoj zaradi ili o iznenadnu tračku neke male sreće koja bi donijela zalogaj i gutljaj. Kad bi se nešto našlo u džepu, otac, majka i kći svečano bi odlazili u Barićevu krčmu iznad Piškere i tu provodili vrijeme u društvu batelanata, ribara, konopara, bikara i skitnica s Matejuške. Mala Dujka bi, sjedeći uz roditelje, strpljivo slušala razgovore i uživala u bučnoj pjesmi tih prostih ljudi slobodna jezika, a znala bi, još od najmanjih nogu, s njima ispiti i poneku čašu vina. »U zdravlje, to je dobro za krv!« govorili su svi oko nje, a njoj je bilo pravo i nije se nimalo bunila. Svuda oko nje uglavnom su bile bačve, a na stolu za kojim je sjedila samo vrči s natpisima: »Pij, Duje!«, »Pij, Ive!«, »Pij, Špiro!« i slično, pa joj nije trebalo znati ni čitati ni pisati. Već tada su je počeli zvati Cicibela, a poneki i skraćeno Cicela, valjda od dragosti, kako zovu mačke.
Godine su prolazile, a ništa bitno nije se mijenjalo u životu Dujke-Cicibele, koja je polako rasla te na kraju postala djevojkom za udaju. Međutim, u osamnaestoj godini ostala je odjednom bez oca i majke, i stvari su se bitno izmijenile. A nije imala, što se kaže, ni križa Božjega. Nije znala ni čitati ni plesti, niti obavljati kućanske poslove. Rugali su joj se onako zapuštenoj i neopranoj, a čak su joj običavali, onako u šali, ponuditi dva šolda da kupi sapun i da se opere. To nije mogla podnijeti, pa bi ih ispsovala na pasja kola. Znala je, naime, psovati bolje od svega ostaloga. »Beštimaš ka' Cicibela!« dobacivali bi ondašnji Splićani svojim ženama i kćerima kad bi se tim damama omaknula koja nepristojna. Onako vazda neoprana i nepočešljana, sitna i neugledna, pogana jezika, velikih nogu uvijek obuvenih u muške cipele, Cicibela naista nije bila nikakav ljubavni izazov. A ipak se našao netko tko je u njoj vidio privlačnu ženu i kojemu nisu smetale njezine mane. Bio je to ribar Roko Ljubica zvan Balauska, rodom Slatinjanin, koji se u nju zagledao još u Barićevoj krčmi i koji joj je dolazio pjevati serenade »na ponaru«. Jer nema tih muškaračkih cipeletina na ženskim nogama ni te šporkice i nepočešljanosti koji mogu spriječiti ljubavnu romantiku kad ona krene na svoj noćni obilazak kroz tijesne splitske varoške ulice, pored kućica s čijih balatura mirišu murtila, điran, gariful i rusulica. Postoji, valjda, neki mitski izbor jači od sudbine i postoje neke nevidljive bliskosti koje određuju.
Roko je živio u nekoj staroj barci na Matejuški. Ta se barka već napola raspadala, ali nije imala gospodara pa je to bila njezina velika prednost. Stoga je Roku pristup u tim neobičnim, proleterskim stambenim okolnostima bio posve slobodan. Mogao je tu živjeti kako je htio i nitko ga ni za što nije pitao. Pa je jednoga lijepoga dana pozvao Dujku-Cicibelu da mu se pridruži i da s njim zajednički živi u njegovoj poluplovećoj vili. Samo što Cicibela nije htjela pristati na takvu lakoumnost budući da je držala do svoje djevojačke časti. Stoga je od svojega udvarača zatražila službeno vjenčanje, po svim društvenim i vjerskim običajima i propisima. To se zaista i dogodilo, povijest kaže točno 16. veljače 1903. ljeta Gospodnjega, a obred se održao u velovaroškoj crkvi Svetoga Križa. Ta povijest zapamtila je čak i imena kumova: Dionižja Tudora i Marina Vuškovića-Sibića. Sve je, dakle, bilo propisno i po starim uzancama. I svadbeni objed bio je iznimno raskošan, a popilo se i pola hektolitra vina. Možda i više. Čak je uvaženi ribar Cunfo Kamber održao mladencima prigodni govor. Tek nakon toga događaja Roko i Cicibela započeli su svoj bračni život u barci na Matejuški. I bilo im je jako lijepo. Slagali su se i zajednički uživali u dnevnim radostima. Cicibela je svojem Roku skupljala opuške cigareta i kuhala mu brujete, a on je lovio ribu, koju su jeli ili prodavali za vino, kruh i duhan. A ponekad i za koji komad mesa. Nisu se trebali brinuti za higijenu u svojem domu, posve lišenom svih suvišnosti, i to je zaista bio sretan i slobodan život u slozi i ljubavi. Ponekad bi im zasmetala neka prejaka kiša ili iznenadna oluja, pa bi se morali privremeno povući u obližnji »portun« kuće doktora Arambašina. I tu odspavati dok nevrijeme ne mine.
Djece nisu imali, ali su zato nabavili psa Belinu, koji ih je zabavljao lajanjem i psećim vragolijama. Međutim, toj trojnoj idili nije bilo suđeno dugo trajanje. Bogati susjed iz obližnje kuće počeo se žestoko buniti zbog Belinina lajanja, pa je jednoga dana općinski živoder odnio njihova miljenika. Doduše, Roko je odmah uspio skupiti novac za Belininu otkupninu, te je pas još neko vrijeme ostao uz svoje gospodare na Matejuški. Ali uskoro je onaj razmažen bogataš udesio da jadnu životinju otruju u gradskoj živodernici, i tako su Roko i Cicibela opet ostali sami. To je bio razlog zbog kojeg je Roko postao žestokim socijalistom suprotstavljenim nepravdi bogataša, i tu je svoju ideologiju, čim bi se nabavilo dovoljno vina, zastupao u temperamentnim monolozima koje je razumjela samo njegova Cicibela. Stoga je trebalo uloviti i prodati kakvu bolju ribu ne bi li se došlo do novca za društveni život u krčmi.
Najveći događaj za bračni par bio je posjet konobi Brajevića Vujice u Antonovoj ulici na Soluratu. Tu bi se, uz Roka i Cicibelu, uz njihove kumove Marina Vuškovića i Dionižja Tudora te govornika Cunfa Kambera, okupili Mate Gingerlin, Toni Kašelun, Bepo Škarpelin i Karlo Zvonar o' Sustipana, a najvažniji od svih bili su Duje Pompadur i Vužija, batištrada o' pompe funebre. Poveli bi se važni razgovori koji bi započeli s politikom, a završili s vinom. To nije, doduše, bio salonski ugođaj, ali je ipak bio zorno ispunjen stvarima koje su značile sustavnost i smisao. Tu je, u kutu, bio žrvanj za mljevenje žita, a svuda uokolo različite vinske bačve i srodni objekti: badnji, bigunci, lavadure, lakomice, dižve, šešule i tko zna što još. S greda pod svodom visjele su jareće mješine i polivače, a pored njih pršuti i sušena panceta. Miris koji se širio u tom polumračnom carstvu bio je najdivniji izazov za okupljene pjesničke duše, pa su stoga gosti, sjedeći na bancima, trupicima, okrenutim maštilima, kantama od petrolja ili jednostavno na donesenu kamenju, bili izloženi neprestanu uzbuđenju pretvorenu u natjecanje glasova. Vikalo se i pjevalo, stvarale su se dosjetke i izmišljene priče, i to je trajalo do kasno u noć, kad bi Vujica svoje goste istjerao iz konobe. Nakon svega što bi čuli, a pogotovu poslije onoga što bi popili, gosti nisu bili naročito spremni krenuti u noćni mrak, pun sablasnih bića — višćica, macića i manjinjorga, što su na njih vrebali iza svakog kantuna. Roku i Cicibeli trebalo je prevaliti tek stotinjak metara do njihove barke na Matejuški, ali i to je značilo pustolovinu, sa spoticanjem i padanjem, s lutanjem kroz tamu do konačnoga, spasonosnog ulaska u domaći mir pod provom. Taj stambeni brodić na prijateljskom moru postajao je sve stariji i sve bolesniji. Vazda je kroz svoje trule daske propuštao more i upijao vlagu, što je, dakako, ugrožavalo udobnost i izazivalo ljutnju domaćina i domaćice. Stoga bi Roko znao odnekud nabaviti cementa te bi zacementirao nove rupe kako bi spriječio prodor elemenata u njihovu intimu. Ali jednoga dana razbješnjela garbinada dokraja je uništila njihovu gajetu i nikakva količina cementa nije više bila kadra popraviti kvar. Trebalo je, jednostavno, pronaći novi brodić i preseliti se u njegovu utrobu. Samo preseljenje nije bilo nikakva poteškoća, jer nije trebalo prenositi ni krevet ni ormar, ni stol ni stolice. Zacijelo ni biblioteku ni umjetničke slike. A na kraju je ispalo da ni brod nije bilo odveć teško naći. Kao što je Roko bio našao onu prvu, tako je njih dvoje našlo najprije jednu, a zatim i drugu gajetu, pa čak i jedan leut. Navikli na takvo življenje u brodu, ostali su mu vjerni sve dok im je sudbina to dopuštala. Čak se dogodilo da je Roko jednu od tih stambenih gajeta, u koju su se bili uselili, inače vlasništvo inženjera Ivaniševića, inženjera Krstulovića i inženjera Kargotića, prodao za tristo dinara te preselio u drugu, također napuštenu zbog starosti. Srećom, navedena gospoda to su shvatila kao šalu, te su se velikodušno odrekla i gajete i novca. Valjda im to nije bilo nimalo teško, jer brodić im zacijelo više nije mogao služiti u ribolovno zabavljačke svrhe, a svaki se lako mogao odreći one stotine dinara u korist simpatičnoga Roka i njegove ljupke Cicibele. Tako su Roko i njegova bolja polovica selili iz brodića u brodić, sve dok ih, kad su već zašli u poodmakle godine, gradsko poglavarstvo nije preselilo pod krov. I tako je nestalo idile na Matejuški, prizora koji je golicao maštu i radoznalost prolaznika, čak i turista koji su znali snimati tu neobičnu sliku za svoje albume uspomena.
Splićani su otada znali susretati neobični par kako, sjetna i izgubljena pogleda, luta ulicama staroga dijela grada. Na pitanje gdje sada stanuju Roko bi, uz podrugljiv smiješak, običavao govoriti: »U palacu kraj Svetega Duje«. A to novo obitavalište bila je, zapravo, zloglasna Careva avlija, to jest stara kuća iza Vestibula Dioklecijanove palače, podignuta još u osamnaestom stoljeću. Roko i Dujka bili su se navikli na samostalno stanovanje u svojoj barci na Matejuški, prepušteni tek moru i nebu koji su im prirodno određivali njihov dio zraka. Međutim u »palacu kraj Svetega Duje«, koji se sastojao od dvaju katova i prizemlja, te imao dvanaest soba, dvije kuhinje i jedan zahod, živjelo je jedanaest obitelji sa sveukupno sedamdeset i četiri stanara. Nije tu bilo ni vode ni električne rasvjete, tako da je njih dvoje neprestano uzdisalo za Matejuškom, za njezinim morem i njezinom mjesečinom. Gotovo svi odrasli stanari te kuće živjeli su od prostitucije, a Roko i Dujka-Cicibela strogo su pazili na bračnu pristojnost i na opći moral. Splićani su postali zabrinuti razmišljajući o sudbini svojih miljenika sa Matejuške, i mnogi su se pitali kako taj mitski par podnosi progonstvo među zidovima Dioklecijanove palače. Ali ni Roko ni njegova supruga nisu se htjeli odreći dijela svijeta u kojemu su proveli mladost i vrijeme svoje mladenačke ljubavi, pa bi znali sjediti uz more, čeznutljivo promatrajući privezane brodiće koji su ih podsjećali na prošlost. Tek su ih hladnoća ozlojeđene noći i razularenost njezinih vjetrova tjerali među sedamdeset i četvero stanara mračnog »planeta«.
Jer njihovo staro društvo rasule su nemilosrdne godine, pa su oni postali veoma osamljeni i sjetni. Nije više bilo onih šala i one pjesme u Vujičinoj konobi, a tuga se uvlačila u duše Roka i njegove Dujke-Cicibele. Osamljenost ih je sve više vezivala jedno uz drugo, pa se više nisu htjeli ni na trenutak rastajati. Vazda i svagdje bili su zajedno, spojeni u jednu osobnost i jednu želju. A ta ih je želja neprestano vodila u onaj dio Splita gdje je započela njihova idila. Je li to bio nekakav san ili samo igra mašte, ali iznenada im se posrećilo da im je netko odozgo ponudio ruševnu kućicu u Antonovoj ulici broj 14, dva koraka od Matejuške, i tako su se zauvijek oslobodili one zle kuće pokraj Peristila. Bili su opet slobodni od tuđega svijeta i svoji na svome. Nedostajalo im je jedino ono prisno drveno dno nestale lađe-spavaonice, jer u svojoj novoj nastambi morali su spavati na goloj zemlji. Tijesno pripijeni tijelo uz tijelo, oni su provodili noći u mraku vlažne kućice, a sjećanja su im se spajala u zajedničku priču. Zajedno su pratili dolaske i odlaske duša njihovih nestalih prijatelja, duša što su ih posjećivale u vrijeme najvećih tišina. Nisu više trebali jesti ni piti jer su živjeli od uspomena koje su ih grijale na vlažnu tlu njihove potleušice. A onda su naišle duge kiše u sporazumu sa zimskom studeni, i prikovali ih uz njihov zemljani ležaj. Mogli su razgovijetno čuti kako oko njih jauču prokletnici iz čistilišta i kako ih neki sablasni glasi neprestano dozivaju iz mraka Antonove ulice. Povremeno bi se začuo i lavež njihove nestale Beline, a nešto bijelo zalepršalo bi pred otvorenim prozorčićem potleušice, sraslim s tamom. Držeći se za ruke, osluškivali su poruke beskrajnih daljina koje su im se primicale, a čela su im zajednički gorjela, kao u ono davno doba kad su prvi put zajedno prenoćili u Rokovoj gajeti na Matejuški. Nisu više trebali ni mogli govoriti, a oči su im se zaklapale od divne nemoći. I tako su skupa otišli.
Pa su, poslije, na tom mjestu neki ljudi zatekli dva napuštena tijela i odnijeli ih ukopati na novom gradskom groblju Tršćenice. Ljudi zaboravljaju, pa se sada, nakon vreve događaja koji su naišli, više točno ne zna kad je to bilo. Zacijelo one hladne i zlosutne zime 1936/37. godine. A vi koji danas običavate poduzimati samotničke noćne šetnje uz bankinu splitske Matejuške, nemojte ostati iznenađeni ako jednom, iz kakve stare gajete koju su tu neki dusi privezali za kraj, začujete uzdahe i čudne riječi koje danas više nitko ne razumije niti ih može izgovoriti.

https://www.youtube.com/watch?v=iImqphhQbkw