Unutrašnjost Sv. Mikule u Varošu (11.st.)

Unutrašnjost Sv. Mikule na Stagnji u Varošu, oko 1970.

Pronašao: Rino Calamaris

Predromanička crkva Sv. Mikule je smještena stotinjak metara sjevernije od samostana Sv. Frane i morske obale, u pučkom predgrađu Veli Varoš. Nalazi se usred naselja koje je u 17.
st. zbog gradnje bedema pomaknuto prema zapadu. To su obronci Marjana (u povijesnim izvorima zvano Pedemontis), a usred naselja Stagnja, što je znakovit naziv jer dolazi od latinske rijeći stagnum (močvara). Zaista je teško na kamenom popločenoj zaravni usred strmih obronaka zamisliti negdašnji mošvarni predio, no to je vjerojatno povezano s vjerojatno presvođenim potokom koji je uz crkvu Sv. Frane spominjao i Toma Arhiđakon. Uostalom crkva se u 13. st. nazivala Sveti Nikola "de Serra" što bi značilo na – "na kosi" ili "na gori". Uokolo crkve posvečene Sv. Nikoli, koja pripada najpoznatijim i najljepšim predromaničkim crkvama u Splitu, nalaze se i najstarije kuče Velog Varoša, a prema povijesnim izvorima (u naknadnom dodatku listine o osnutku benediktinskog samostana Sv. Eufemije iz 1069.) dala ju je 1068. izgraditi Spličanka Nemira, benediktinka iz romanske obitelji Messagalina. 

Crkva je do danas sačuvala izvorni izgled crkve s upisanim transeptom (poprečnim brodom) iznad kojega se nalazi kupola, a ima i bačvaste svodove nad uzdužnim i poprečnim krakovima te nad krovnim sustavom. Četiri monolitna klesana stupa s predromaničkim kapitelima (koji potječu iz Dioklecijanove palače) nosila su prvotnu kupolu. Ostali su bočni prostori presvđeni polukalotama, baš kao i apsida koja je pravokutnoga presjeka i iznutra i izvana. Dakle crkva ima izrazite bizantske utjecaje jer osim upisanoga transepta ima i lažne bočne brodove. 

Zapadno je pročelje crkve krajem 11. ili početkom 12. st. pregradio Nemirin mlađi brat Ivan sa ženom Tihom. On je dao izraditi novi zapadni portal sa zabatom koji nose lavice, a izradio je i novu oltarnu pregradu s romaničkim plutejima, gredama i zabatom. Vjerojatno je i prvobitnu kupolu zamijenio niskim zvonikom koji je ostao zabilježen u starijim nacrtima. Crkvu su u 17. st. oštetili Turci, a u obnovi je produžena na zapadnoj i istočnoj stani te nadograđena masivnom i neprikladnim zvonikom. 

U 20. st. crkva je obnavljana tri puta – 1919., 1949. i 1990., a najtemeljitiji restauratorski zahvati učinjeni su 1949. godine kada je crkvi vračen izvorni izgled iz predromaničkog i romaničkog razdoblja. Uklonjeni su zapadni prostor i zvonik, pridodana kupola te restaurirana apsida na mjestu sakristije. Obnovljeni su i oltar i oltarna pregrada kojih su ulomci bili sačuvani u unutrašnjosti. Crkvi je s južne strane pridodan i manji zvonik na preslicu. 

Uz crkvu je u 14. st. bila bratovština, a u 16. st. obitavalište pustinjaka. Ispred crkve bili su grobovi bratima i pustinjaka koji su uklonjeni 1922. godine. Crkva je pod upravom nadbiskupskog sjemeništa od 1699., a misa se u njoj služi jednom na godinu – 6. prosinca na blagdan Sv. Nikole. 

Crkvena je lađa duga 6,5 m i široka 4,5 m, a četvrtasta je apsida 1,5 m duga i 3 m široka. Oltarna se menza nalazi u apsidi, a iza apside je prozorčić s kamenom rešetkom (tranzenom). Crkva je u cijelosti pokrivena kamenim pločama. Natpis koji je uklesan na zakošenom nadvratniku pokriven je patinom i za prolaznike je gotovo neuočljiv. U njemu se kao darovatelji spominju "znameniti i slavni" (ilustrus i clarus) Ivan (Iohannes) i druga mu žena Tiha (Ticha), a prema ondašnjim dokumentima zna se da potječe iz bogate romanske obitelji Messagalina. Još jedan nepotpuni natpis postoji i u unutrašnjosti crkve, a pričvršćen je uz južni zid iako je nekada stajao pred oltarom. I taj natpis spominje Ivana koji je crkvu gradio ili obnavljao sa svojom drugom ženom, ali imovinom prve, i uz pomoć svojih sestara. No činjenica da se žena zove Tiha i da mu je sestra bila Nemira svjedoči o ranom prodoru hrvatskih imena među splitske patricije. Inače je Nemira najstariji zabilježeni ženski antroponim još iz 9. st., a nosila ga je majka starohrvatskog velikaša Gostihe, ktitorica (utemeljiteljica) crkve Sv. Spasa na vrelu Cetine.

 Valja reći da je, kako se čini, crkva u dobrom stanju iako vegetacije ima na svim krovnim površinama. No kao i drugdje u Splitu za lakše snalaženje nema prema crkvi ni jednog putokaza u zamršenim i uskim uličicama, a nije dakako moguče ni razgledati njezinu unutrašnjost, niti o tome postoji bilo kakva pisana obavijest.

Izvor: Građevinar.hr, 2007.