Brodogradilište BULIMBAŠIĆ

Škver Ignacije Bulimbašić zajedno s obitelji osnovao je 1930. godine brodogradilište u uvali Lora, koje je zapremalo površinu od 6.000 m2.
Prethodno je bio zaposlen u Brodogradilištu „Jug" gdje je izradio tokarski stroj za obradu „svetog drva - legno santo" (posebno tropsko drvo koje je služilo za izradu ležaja brodskih osovina). Od 1926. godine radio je kao poslovođa u obiteljskoj tvornici limenih cijevi i sličnih limenih artikala. U brodogradilištu su se najviše obavljali popravci, ali su se gradile i novogradnje. Jedna od njih bila je željezna maona za ratnu mornaricu, sagrađena 1937. godine (u konstrukciji maona postigao je i neke konstrukcijske novosti u vezi s upravljanjem). Najviše zaposlenih u brodogradilištu - 67, radilo je 1939. godine. Poslije II. svjetskog rata brodogradilište je nacionalizirano i pod nazivom „Bulimbašić" djelovalo do 1950. godine kada je pripojeno Vranjičkom brodogradilištu. Tada se Ignacije kao umirovljenik na svojemu malom imanju u Mejama, i dalje bavio konstruiranjem minijaturnih strojeva i naprava.

Reklama iz Novog Doba 07.05.1928. skvera Bulimbašić 

Ignacij Vatroslav BULIMBAŠIĆ (Split 1886. - 1976.)

Ignacij Bulimbašić u svom letećem aparatu

Za vrijeme školovanja (1902. - 1907.) na tršćanskom „Stabilimento mecanico" počeo se oduševljavati letenjem. Od tankih aluminijskih cijevi i navoštanoga platna izradio je nekoliko svojih prvih modela zrakoplova, koji su nalikovali pticama. Modele veličine 1,5 m pokretale su opruge, i oni su se neko vrijeme mogli održavati u zraku.
Nakon završene tršćanske strojarske škole odlazi raditi u Ameriku, a zatim u Pariz 1913. godine gdje je završio pilotsku školu, kod tada poznatoga učitelja letenja Callea i počeo se baviti izvođenjem zračnih akrobacija. U svibnju 1914. godine dalmatinski tisak je pisao o njegovu nastupu u Svitavi gdje je leteći na Bleriotovu aparatu, radio „looping the loop". 

Novosti od 24.07.1914.

Novosti 1914. o padu zrakoplova I. Bulimbašića na mitingu u Zagrebu 

U lipnju i srpnju 1914. godine oduševio je Zagrepčane svojim letačkim akrobacijama, a bio je prvi u tadašnjoj Monarhiji koji je izvršio „looping the loop" uz prisutno oko 1.000 gledatelja iz Moravske i Češke. Planiranu turneju po drugim krajevima zemlje prekinuo je I. svjetski rat. Zbog njegova nacionalnog stava početkom I. svjetskoga rata, austrougarske vlasti su ga internirale i zaplijenile mu zrakoplov. O njegovim letačkim podvizima imali smo nekoliko posebnih postova. 

Isječak iz Slobodne dalmacije

Po završetku rata, napustio je letenje i ponovno se nastanio u Splitu. 
/prema I. Mosettg: Sto godina splitskog poduzetništva, trgovine i zanatstva i G. Tudor: Od bracere do tankera/

Pronašao: Mladen Jelić

Vinko Lesić (27.02.1926. - 29.01.2009.)

Vinko Lesić

Vinko Lesić rođen je u Lastovu 27. veljače 1926. godine, gdje je pohađao osnovnu školu, a srednju je nastavio u Zadru. S glazbom se počeo družiti u djetinjstvu pjevajući u crkvenom zboru (s 13 godina nastupa kao solist, a kasnije i kao zamjenik zborovođe) i svirajući pučke instrumente (tambura, mandolina i harmonika). Sustavnu glazbenu poduku započeo je u rodnom Lastovu kao zborovođa i orguljaš Grgura Dražinića. Glazbu uči kod Burića, Pristera, Hercigonje, Bjelinskog, Daneva, Bombardellija i osobito Paraća. Nakon 1945. Lesić djeluje kao pjevač, korepetitor, zborovođa, suosnivač splitske Opere (Tijardović, Bombardelli), suosnivač Splitskih ljetnih priredbi (Bombardelli, Tanhofer, Kuljiš), dirigent baletnih predstava, skladatelj scenske glazbe za dramska djela, direktor Opere...Bio je tajnik Saveza muzičkih udruženja Hrvatske, direktor Koncertne dvorane "Istra" u Zagrebu, organizator glazbenog života u Splitu, organizator i prvi urednik glazbenog programa na Radio Splitu, suorganizator festivala Melodija Jadrana (Srbljenović, Aljinović, Mirošević, Biskupović), direktor Festivala zabavne glazbe u Splitu gotovo 11 godina, direktor Koncertne poslovnice Split koja je prerasla u Dalmacijakoncert, suosnivač Muzičke omladine u Splitu i Hrvatskoj; sve do mirovine direktor Međunarodnog centra muzičke omladine u Grožnjanu.
Bio je voditelj i dirigent nekoliko zborova, radio s klapama, a posebno se treba naglasiti njegov udio u razvoju klapske pjesme. Obradio je oko 230 pjesama i napisao 55 skladbi za klape, 10 većih skladbi za mješoviti zbor, 6 solo pjesama za glas i glasovir, pisao glazbu za balet.Umro je u Splitu, 29. siječnja 2009. godine:

Pronašla: Adela Roudi

Momčilo Popadić (Pop ili Pope)

Momčilo Popadić (Pop ili Pope), pjesnik, esejist, novinar, rođen je 25. ožujka 1947. godine u Blatu, na Korčuli. Studirao na filozofskom fakultetu u Zadru. Zbirke pjesama: "Glasno doba godine", "Igračke mutnog uma", "Gospodin O i njegova ljubav", Nolit, Beograd, 1972, "Sunce šafrana boje", "Pučke svečanosti" i "Finski nož ". Pored zbirki pjesama iza sebe je ostavio i jednu knjigu memoarskih proza" Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš ", (neobjavljene) dramske tekstove kao i niz reportaža, eseja, zapisa. Svoju prvu književnu kritiku objavio je 1989. godine u "Slobodnoj Dalmaciji", u kojoj je radio do smrti. Surađivao je s poznatim hrvatskim skladateljima Zdenkom Runjićem i Rajkom Dujmićem. Njegove pjesme u izvođenju Meri Cetinić ("Stari ljubavnici"), Olivera Dragojevića ("Oprosti mi, pape", "Najlipše te 'jubi oni što te gubi", "Ča je život vengo fantažija"), Jasne Zlokić ("Skitnica") , splitske hard-rock grupe "Metak" ("Da mi je biti morski pas", "Ona ima svoju dragu mamu", "U čekanju", "Ludnica", "Tetrapak"), hrvatskog pop sastava "Novi fosili" ("Sjeti se","Momo, zašto plačeš","Do zadnjeg dinara","Tonka","Košulja plava") postigle su veliku popularnost. Umro je uoči rata, u 43. godini, od raka grla.

Pronašla: Adela Roudi

Ljubomir Penović (1900. - 1943.)

Ljubomir Penović rođen je 17. veljače 1900. u Splitu. Nakon završene Obrtničke škole, otvorio je frizerski salon za dame u Marmontovoj ulici br. 5 u Splitu. Od rane je mladosti pokazivao zanimanje za umjetnost. Bavio se glazbom i fotografijom te crtanjem karikatura.

Crtački talent Ljube Penovića prvi je zapazio njegov dobar prijatelj, poznati kipar i slikar Ivan Mirković te ga je uveo u „Štandarac“, splitski „listić za visti i šalu“, čime je sebe, donekle, oslobodio od obaveze stalnog crtanja novih karikatura. Penović je u tom listu, u razdoblju od 1935. do 1940., objavio više od 800 karikatura svojih sugrađana, političara, športaša, trgovaca, umjetnika, zanatlija itd. Među ostalima, nacrtao je i karikature Josipa Hatzea (1879.-1959.), Ivana Meštrovića (1883.-1962.), Paška Kaliterne (1890.-1944.), Augustina Tina Ujevića (1891.-1955.), Ive Tijardovića i Borisa Papandopula (1906.-1991.).

Na žalost, tijekom vremena, Penovićevi su izvornici izgubljeni ili uništeni, tako da nam je susret s njegovim djelom moguć tek posredno, preko crteža objavljenih za vrijeme autorova života ili preko crteža-rekonstrukcija koje je prema izvornicima objavljenima u „Štandarcu“ nacrtao i po sjećanju obojao Tonči Penović (1934.), najmlađi od trojice Penovićevih sinova. Neke od tih rekonstrukcija objavljene su u ovogodišnjem, XI. broju splitskog studentskog časopisa za književnost i kulturu „The Split Mind“.

Svojim crtežima i akvarelima srednjeg formata, često popraćenim nenametljivim, šaljivim komentarom u splitskoj čakavštini, Ljubomir Penović bio je značajan komentator Splita svog vremena. Nestao je u vihoru Drugoga svjetskog rata, 1943., te se ni danas ne zna gdje mu je grob. /Ivan Bošković/

Ljubomir Penović ispred Frizerskog salona
u Marmontovoj ulici tridesetih godina

Tin Ujević i
Ljubo Wieser (1938)

Karuzo -spli'ski (1938)

Pronašao: Mladen Jelić (tekst), slike Bebi Penović

Niko ARMANDA (05.12.1899. - 07.11.1981.)

Niko Armanda, arhiktekt i slikar, 

 Karikaturu crtao Tonči Penović (1938 god)

Niko ARMANDA / Dubrovnik (Gruž) 05.12.1899. - Split 07.11.1981./
Otac Ante i majka Marije Krilanović. Obitelj Armanda porijeklom je iz Sinja, a otac je radio kao državni službenik na Željeznici. Već godine 1902. obitelj dolazi u Split, gdje Armanda pohađa pučku školu i Veliku realku, na kojoj maturira 1918. godine. Odjel arhitekture na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu upisuje 1919. Te studira do 1925. godine. Diplomirao je 28. lipnja 1927. godine, ocjenom uspješno, pred povjerenstvom kojim je predsjedao prof. A. Engel. Niko Armanda je uz Helena Baldasara pripadnik već druge generacije splitskih arhitekata školovanih u Pragu. 
U vrijeme Armandinog studiranja, od 1919. do 1927. godine, nakon formiranja novih nacionalnih država Čehoslovačke i Jugoslavije, koje su razvijale brojne prijateljske odnose i kontakte, velik je broj jugoslavenskih studenata boravio u Pragu (Armanda je sačinio popis od njih 120).
Na Srednjoj tehničkoj školi predavao je 21 godinu, Mnoge generacije splitskih tehničara pamte ga kao malo ekscentričnog i ekstrovertnog profesora koji im je recitirao svoje pjesme, vodio ih u obilaske muzeja i pričao im o praškim danima studija.
Slikarstvom, i to najviše akvarelom, bavio se sustavnije od 1937. godine, a tijekom rata izradio je niz crteža ruševina nakon bombardiranja, koji imaju i znatnu dokumentarnu vrijednost, a koje je izlagao poslije rata. O izložbi njegovih crteža Razrušeni Split 1943. - 1944. u Muzeju grada Splita pisao je Tomislav Lalin u Slobodnoj Dalmaciji 3. listopada 1968.
/ARHITEKTURA I URBANIZAM, Dr. sc. Robert Plejić Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije/

Plakat izložbe crteža Razrušeni Split 1943. - 1944. u Muzeju grada Splita 1968.

Poslovno trgovački objekt G.A. Mosettiga na Voćnom trgu igrađen 1935. a srušen 1945.
(projekt Niko Armanda)

Pronašao: Mladen Jelić (tekst), Sloven Mosettig i Bebi Penović (slike)

Ante CETTINEO (Trebinje, BiH, 17.05.1898. – Split, 09.08.1956.)

Ante CETTINEO

Ante CETTINEO, hrvatski pjesnik, prozaik i prevoditelj (Trebinje, BiH, 17.05.1898 – Split, 09.08.1956). Studirao klasičnu filologiju u Pragu i književnost u Beogradu, gdje je diplomirao 1922. Radio kao profesor na realnoj i klasičnoj gimnaziji u Splitu i muškoj gimnaziji u Beogradu. Pisao pjesme, pjesničku prozu, članke i književne prikaze. Prevodio poeziju i prozu s talijanskoga, španjolskoga, francuskoga i portugalskoga. Bio je urednik časopisa Mogućnosti (1955). Njegove su pjesme zavičajne, mediteranskih motiva, vezane uz Split i njegovu tradiciju, s prepoznatljivim utjecajem romanskih pjesnika. U Lastama nad uvalom (1935) čistoća slika ogoljena je do apstrakcije, po uzoru na japansku poeziju. Pisao je i socijalnu poeziju (Zlatni ključ, 1933), u kojoj je stih često preopterećen narativnošću. Zanimljive su i Magarčićeve ekloge (1954), pisane splitskom čakavštinom. U Epitafima i poemama (1957) primjetan je odmak k modernijoj, asocijativnoj poeziji slobodnog stiha, s tragovima ekspresionizma, a u zbirci Diorama djetinjstva (1962) vratio se ranijim motivima, elegičnosti i pesimizmu. Njegovi su romani poezija u proznoj formi, s čestim odmacima u nadrealno i karikaturalno. Grebeni se rone (1928), roman iz splitskog savremenog života i propadanju plemenitaškoga društva, prožet je sentimentalizmom i romantikom, a Meštar Ivan (1932), roman iz splitskoga pučkog života, pisan je bez prozne sustavnosti. / Hrvatska enciklopedija/

Prvo izdanja romana Grebeni se rone (1928)

Šimun TUDOR (Split, 10.01.1871. - 14.12.1928)

Šimun TUDOR (Split, 10.01.1871. - 14.12.1928)

Šimun TUDOR (Split, 10.1.1871. - Split, 14.12.1928). Još kao dijete pokazao je neobične odlike uma i srca, pa je to potaklo patrijarhalne roditelje da pomišljaju na njegovo školovanje, u doba kad još nitko Iz Veloga Varoša nije na to mislio. Gimnaziju je završio u Splitu, a čitavo vrijeme gimnazijskih studija bio je prvim đakom i uzorom dobrog i plemenitog ponašanja. Nakon mature 1891. započeo studij medicine u Innsbrucku i u Beču. Zabilježeno je da je "medicinar (Šimun Tudor) u Spljetu prikupio for. 45 nč. 50 za Hrvatsko pripomoćno društvo u Beču i poslao 7.11.1892". 
Dana 21.12.1893. na bečkom sveučilištu promoviran je u čast doktora sveukupne medicine. Trideset godina preveo je u samaritanskom radu kao liječnik najprije seoskih dijelova općine Split, a onda grada Splita gdje je bio velikom dijelu Splita kućnim liječnikom i savjetnikom. Dok je bio liječnik seoskih dijelova općine sve do Poljica, dr. Tudor je tih godine obilazio dva puta sedmično sa tadašnjim primitivnim provoznim sredstvima sva sela i sve zaseoke, po zimskim nevremenima i po ljetnoj žezi. 
Dr. Tudor nije nikada aktivno zalazio u javni život, a ipak je doživio najveću i najsolidniju popularnost, što ga jedan građanin uopće može doživjeti. Shvaćanje njegovo u političkom životu bilo ja uvijek prožeto rodoljubljem i bilo je tako dobro poznato, te je i on za vrijeme Prvog Rata osjetio nemile tuđinske udarce. U nekoliko mahova bio je vucaran kao talac, da štiti austrijske vojničke transporte, a okušao je i tvrdi zatvorski ležaj.
Bio je aktivan u HAD „Zvonimir“ u kojem je početkom studenoga 1895. izabran za revizora. Promoviran je 1898. za prvog Predsjednik je društva „Marjan“, gdje je stekao velike i neprolazne zasluga u prvom razvitku ovo¬ga našeg divnog gradskog okoliša. Od 1904-1914. Bio je predsjednik nakladne zadruge "Novo doba". Za trogodište 1911.-1914. bio je, od kolega iz Zadra, predložen 29.10.1910. za zamjenika člana uprave Liječničke komore (LK) u Dalmaciji na izborima raspisanim za 12.11.1910. Za trogodište 1914.-1917. bio je ponovno predložen za zamjenika člana, ali je izabran za redovitog člana upravnog odbora LK Kraljevine Dalmacije. Bio je općinski liječnik i općinski vijećnik, te član banskog vijeća Primorske banovine.
Posebno i potpuno je nepoznato i da je bio obiteljski liječnik uglednog skladatelja i dirigenta Josipa Hatzea te da je Hatze sa svojom kćeri, zetom i unucima pet godina živio u Vili Tudor, obiteljskoj kući dr. Šimuna Tudora. Doduše, Hatzeov zet dr. Branko Radica u svojoj knjizi o životu i djelu Josipa Hatzea spominje mladog dr. Tudora kao obiteljskog liječnika Hatzeovih, ali ne navodi ime, pa je zaista teško utvrditi da se radi upravo o njemu. Međutim, da je dr. Šimun Tudor doista bio Hatzeov obiteljski liječnik i da je Hatze s obitelji u njegovoj vili živio, potvrdio je njegov unuk skladatelj i akademik Ruben Radica. Sačuvao je i obiteljske fotografije koje o tome svjedoče.
Vila Tudor s perivojem više nema, a nalazila se neposredno ispod prve marjanske vidilice. Srušena je 2002. godine, zajedno s perivojem, a na toj lokaciji izgrađene su dvije stambene zgrade.

Vila Šimuna Tudora s perivojem na kižanju Prilaza Vladimira Nazora i Vatroslava Lisinskog prije rušenja