''Ante Tomašević ide u carevu vojsku
Zmaj se diže od ravne Cetine,
Sve prileti visoke planine;
SAD eto ga u Gracu bijelom,
Glasovitom gradu štajerskom.
Nije zmaje iz gudre guste,
Već je ono Tomašević Ante,
Snažno momče iz ravne Cetine,
Ta aždaja, strašna, iz planine.
Pošlo momče četovati vojno
I služiti Cara dobrovoljno.
Tute mu je loša srića bila,
U Štajerskoj voda je odnila.
Jer su tamo Mađari soldati,
A ne Srbi ni braća Hrvati.
S tog je Ante slabo prolazio,
Više puta kavgu zametnuo.
Pa ispunja sanove ditinske,
A momče je krvi dalmatinske,
A od sebe srca junačkoga,
Kolina je kralja bosanskoga.
Jer takova neima junaka,
On uhvati ata četvrtaka,
Najžešćega što ima u cara
Te ga junak na zemlju obara.
To uzruja svu zemlju Štajersku,
Rad ovog strašnog junaka,
Jer ga vole najlipše divojke,
Gospojice od zemlje Štajerske.
Pa sad momci i junaci mladi,
Svaki Anti sad o glavi radi:
To najviše radi djevojaka
Da pogube onog junaka.
Al se Ante ne boji nikoga,
Nego samo Boga velikoga.''
Milas, 1995,
Ante Tomašević,dalmatinski narodni hrvac i salonski atleta,razglednica iz 1904 g.
Zadarski “Narodni list”, splitski “Pučki list”, sarajevski “Narodni
dnevnik”, splitska “Sloboda i jedinstvo” te zagrebački “Obzor” i
“Hrvatski sokol”, pisali su u razdoblju od 1902. do 1913. godine jako
puno o profesionalnom hrvanju.
Tada najpopularnijem sportu u Europi, a
najviše o nastupima Ante Tomaševića, hrvatskog junaka i svjetskog
atlete. Prema tim izvorim . Tomašević je bio prvak Austro-Ugarske
Monarhije od 1902. do 1905. godine te najbolji hrvač svijeta u hrvanju
grčko-rimskim stilom.
Ante Tomašević-Kuka rođen u Brnazama kraj Sinja je bio proslavljeni Hrvatski junak i
svjetski atleta koji se proslavio po mnogim sportskim pothvatima među kojima najviše
dolaze do izražaja njegovi uspjesi u hrvačkim natjecanjima. Tomašević je rođen 4.
srpnja 1872. godine u velikoj obitelji s dvanaestoro djece. Od mladih dana se isticao sa
snagom i junaštvom te od malih nogu nosi nadimak kuka. Pohađao je fratarsku klasičnu
gimnaziju u Sinju, ali se odmah primjećivalo da je Ante naklonjeniji sportu i
natjecanjima nego fratarskom pozivu. Bio je i odličan jahač te je kao mladić trčao alku.
Sa sedamnaest godina zbog siromaštva se seli u Graz u Austriji te postaje član carske
konjice. Već u vojsci Tomašević nastupa na mnogim natjecanjima, ali nije uspio
zaraditi niti je stekao slavu i zbog toga napušta vojsku i Graz te odlazi u Beč i počinje s
ozbiljnim treninzima i natjecanjima po raznim dijelovima svijeta. O Kukinim uspjesima
su često izvještavale novine po cijeloj Austro-Ugarskoj, a posebno u Hrvatskoj i
Dalmaciji gdje je postao narodni junak koji je svojim pobjedama proširio ime svog
rodnog kraja. Posebno su gledani bili njegovi mečevi u Splitu i Zagrebu. Ante
Tomašević je postao simbol Hrvatske snage i otpora u teškim trenutcima za Hrvatski
narod koje je u to doba bilo potlačeno od strane Mađara. Nakon raspada AustroUgarske i prestanka sportske karijere Kuka odlazi u Drniš gdje je postavljen za vođu
garde u Drnišu, ali je nedugo nakon toga došlo do neslaganja između Tomaševića i
Narodnog vijeća te je nakon sukoba u Drniškom hotelu Danica napadnut i ubijen dana
14.11.1918.
Preuzeto sa :
https://zir.nsk.hr/islandora/object/kifst%3A321/datastream/PDF/view
Pronašao:
Frane Mikelić
Inace,
meni je najlipsa ratna priča o mojemu didi iz trogira - Ivan Brešan -
bija je idealist i socijalist prije rata, onda ga je taman prije pada
jugoslavije mobiliziralo, i u biti stavilo kao vozaca kolone kraljevoga
zlata i vridnih stvari. dodje kolona
do sarajeva, juga se raspadne, biž koji kuda, moj dida i njegov suvozač
napokon otkriju da je u kamionu samo zlato, i nji dva se upute put
splita....kod Mostara ih uvate Njemci i ukrcaju na vlak, i spakiraju
moga didu u "prisoner of war camp" 50ak km od Berlina - Luchenwalde. di
je dida radija malo u kužini a malo ka mehaničar ( uvik je priča
viceve, i reka bi - a bija je rat, ni mi ni njemci nismo imali puno za
jist). i onda se jedan dan 1943 prošverca vanka, ka da ide nešto
kamionom, i posli se ispod vlaka vozija sve do Beča, di je 3 dana šeta
okolo. Reka je - a mora san ić vidit prater. Tu mu se dok je sidija na
klupi neka žena smilovala (čovik 1.90m, a 40 kg!) i kupila mu "hot dog"
i dala nešto robe.Opet je krenija pa je nekako i doša do Zagreba, di
je pokuca na vrata dotičnog dr. Berkovića, barbe od svoje zaručnice
(moje bake), koji je bija ambasador NDH u Pragu...i ovi su ga primili,
nahranili, obukli, falsificirali dokumente i poslali ga put Splita, di se
nekako ukrca na brod i iša direktno kod moje bake na Hvar. a Berkovići
su porucili da im je jedina solucija ic sa partizanima za Vis, jer
jedino tako će preživit.+iz+jednog+talijanskog+%C4%8Dasopisa.jpg)
-1)%20-%20labrovic_mate_diplomski_rad.pdf.png)
-1)%20-%20labrovic_mate_diplomski_rad.pdf.png)
-1)%20-%20labrovic_mate_diplomski_rad.pdf.png)
-1)%20-%20labrovic_mate_diplomski_rad.pdf.png)
-1)%20-%20labrovic_mate_diplomski_rad.pdf.png)
