Brodogradilište BULIMBAŠIĆ

Škver Ignacije Bulimbašić zajedno s obitelji osnovao je 1930. godine brodogradilište u uvali Lora, koje je zapremalo površinu od 6.000 m2.
Prethodno je bio zaposlen u Brodogradilištu „Jug" gdje je izradio tokarski stroj za obradu „svetog drva - legno santo" (posebno tropsko drvo koje je služilo za izradu ležaja brodskih osovina). Od 1926. godine radio je kao poslovođa u obiteljskoj tvornici limenih cijevi i sličnih limenih artikala. U brodogradilištu su se najviše obavljali popravci, ali su se gradile i novogradnje. Jedna od njih bila je željezna maona za ratnu mornaricu, sagrađena 1937. godine (u konstrukciji maona postigao je i neke konstrukcijske novosti u vezi s upravljanjem). Najviše zaposlenih u brodogradilištu - 67, radilo je 1939. godine. Poslije II. svjetskog rata brodogradilište je nacionalizirano i pod nazivom „Bulimbašić" djelovalo do 1950. godine kada je pripojeno Vranjičkom brodogradilištu. Tada se Ignacije kao umirovljenik na svojemu malom imanju u Mejama, i dalje bavio konstruiranjem minijaturnih strojeva i naprava.

Reklama iz Novog Doba 07.05.1928. skvera Bulimbašić 

Ignacij Vatroslav BULIMBAŠIĆ (Split 1886. - 1976.)

Ignacij Bulimbašić u svom letećem aparatu

Za vrijeme školovanja (1902. - 1907.) na tršćanskom „Stabilimento mecanico" počeo se oduševljavati letenjem. Od tankih aluminijskih cijevi i navoštanoga platna izradio je nekoliko svojih prvih modela zrakoplova, koji su nalikovali pticama. Modele veličine 1,5 m pokretale su opruge, i oni su se neko vrijeme mogli održavati u zraku.
Nakon završene tršćanske strojarske škole odlazi raditi u Ameriku, a zatim u Pariz 1913. godine gdje je završio pilotsku školu, kod tada poznatoga učitelja letenja Callea i počeo se baviti izvođenjem zračnih akrobacija. U svibnju 1914. godine dalmatinski tisak je pisao o njegovu nastupu u Svitavi gdje je leteći na Bleriotovu aparatu, radio „looping the loop". 

Novosti od 24.07.1914.

Novosti 1914. o padu zrakoplova I. Bulimbašića na mitingu u Zagrebu 

U lipnju i srpnju 1914. godine oduševio je Zagrepčane svojim letačkim akrobacijama, a bio je prvi u tadašnjoj Monarhiji koji je izvršio „looping the loop" uz prisutno oko 1.000 gledatelja iz Moravske i Češke. Planiranu turneju po drugim krajevima zemlje prekinuo je I. svjetski rat. Zbog njegova nacionalnog stava početkom I. svjetskoga rata, austrougarske vlasti su ga internirale i zaplijenile mu zrakoplov. O njegovim letačkim podvizima imali smo nekoliko posebnih postova. 

Isječak iz Slobodne dalmacije

Po završetku rata, napustio je letenje i ponovno se nastanio u Splitu. 
/prema I. Mosettg: Sto godina splitskog poduzetništva, trgovine i zanatstva i G. Tudor: Od bracere do tankera/

Pronašao: Mladen Jelić

Brodogradilište Petra Jeričevića

Brodo­graditelj JERIČEVIĆ Petar-Pjero p. Mate, (Korčula 1903. - Split 1974.) 

Nakon završetka korčulanske Zanatske škole, radio je kao brodograditelj u rodnom mjestu. Godine 1939. s obitelji se doseljava u Split, kupuje teren i u nekadašnjem tupinolomu Dvornik u Lori ot­vara brodogradilište u kojem izrađuje motorne čamce, u početku do 5 metara dužine, a potom i veće ug­lavnom za imućnije naručitelje iz Zagreba. Ujedno se bavio i popravcima drvenih brodova i čamaca.

Zbog dosta uskog terena Jeričević je napravio usjek u zemlji, a materijal nasuo u more. U usjeku je podigao radionicu 20x10 m, a na nasipu „skaladu" (navoz) za gradnju i izvlačenje brodova na kojem se moglo ist­odobno raditi na više brodova. Jeričević je radio kao poslovođa, vlasnik i stručni brodograditelj uz pomoć sinova Lava i Mate, kasnije inženjera brodogradnje. Pri većim poslovima uzimao je ispomoć.

Za vrijeme II. svjetskog rata prekinut je rad brodogradilišta koje je kasnije mobilizirano za potrebe ratne mornarice. Usprkos pritiscima, brodogradilište je sve do 1954. godine uspjelo djelovati kao privatno poduzeće. Gradili su se trabakuli i pasare te servisirali brodovi. Iz toga doba je i motorni čamac "Moreška" (12 m), koji i danas vozi na liniji Korčula-Badija. Zadnji i najveći bio je motorni jedrenjak "Stonac" (20 m), koji također još plovi.

Međutim, u vrijeme izgradnje ratne luke Lora, Jeričević je morao napustiti dotadašnju lokaciju. Novu lokaciju nije uspio dobiti pa je brodogradilište 1954. prestalo postojati premda se Jeričević nije dao. Preselio se u radionicu u hangaru JK „Split", u Lučici u Spinutu. Zatim je nedaleko od Arheološkog muze­ja podigao baraku u kojoj je nastavio graditi manje motorne čamce do 7 metara dužine sve do odlaska u mirovinu 1963. godine.

Jeričević je manje brodove i čamce sam gradio prema tradiciji korčulanske drvene brodogradnje, dok je skuplje i složenije konstrukcije radio prema projek­tima tehničara Josipa Galešića. Za vrijeme postojanja brodogradilišta, u njemu je sagrađeno od 10 do 15 čamaca, pet do šest trabakula do 50 tona nosivosti, desetak jedrilica i četiri sportske jahte dužine 9,30m, s motornim pogonom, koje su naručili zagrebački in­dustrijalci: Kohek, Šnajder, Badel i Butorac. 

/prema I. Mosettg: Sto godina splitskog poduzetništva, trgovine i zanatstva i G. Tudor: Od bracere do tankera/

Pronašao: Mladen Jelić

Brodogradilište PAKMOR

Brodogradilište PAKMOR (kratica: Paolo Kosiček, motorni čamci)

Brodogradilište PAKMOR - Reklama iz časopisa Jadranska straža br 5/1925.

 djelovalo je na zapadnoj, tada Marjanskoj obali i Marasovića ulici br.13, u blizi današnje zgrade „Jadroplova" i HZZO-a, i zapošljavalo između 3 (1932.) i 25 radnika ( 1930.). Na terenu se nalazila baraka u kojoj su bile smještene kancelarija, prostorije za obradu drva i razne mehaničke radnje, malo skladište i veća prostorija za gradnju čamaca. Na istezalištu za čamce i trabakule bilo je nekoliko saonica, vitlo i skela i na njemu su se istodobno mogla popravljati tri broda.

Zapadna obala i mjesto škvera PAKMOR

U tvrtci „Pakmor“ projektiralo se brze čamce koristeći ,,V" formu trupa i propelere po tada najsuvremenijim konstrukcijama. Osim brzih čamaca tvrtka je gradila jahte na jedra, motorne jahte, auto-čamce, sportske čamce na jedra i vesla, ribarske brodice, te obavljala je popravke i rekonstrukcije.

Medu brojnim motornim čamcima sagrađenim za privatne naručitelje spominjemo Polet, vlasništvo ing. Žarka Deškovića, sagrađen po nacrtu njemačkog projektanta Tillera, te Astor, Magimu, Medusu i Askold upisane na ime pojedinih članova obitelji Kosiček.

Brodogradilište PAKMOR - motorni čamci "Askold" (17 m) i "Rak III" izgrađeni za hotel Ambasador 1940.

 U Brodogradilištu je sagrađena i serija motornih čamaca za Upravu državnih monopola koja su morala postizati brzine od 14 n.milja/sat, te čamaca za potrebe Hotela "Ambasador". Kosiček je 1931. godine konstruirao i sagradio gliser Miss Dalmacija koji je mogao postići brzinu od 30 milja. 

PAKMOR -Motoni čamac Troll -dug 9 m, brzina 15 milja - vlasništvo Krune Jurica iz 1940.

Brodogradilište je 1928. godine izgradilo 10 čamaca, 1929. - 12 čamaca, 1930. - 21 čamac, da bi 1939. proizvelo i 3 jedrenjaka, a 1940. - 18 čamaca. Iz brodogradilišta Pakmor izašlo je ukupno oko 350 plovila raznih veličina.
Poznato je da je „Pakmor“ bila jedna od prvih tvrtki u Splitu koja se bavila nautičkim turizmom, odnosno davala je preko ljetne sezone u najam jahte i motorne čamce. Realno je pretpostaviti da su neki od novosagrađenih motornih čamaca bili namijenjeni iznajmljivanju.

Tridesetih godina Brodogradilište se bavilo i drugim poslovima. U njemu su izrađivane karoserije za uvozne kamione tvrtke "Ford", a radnici Brodogradilišta su godine 1936. popravljali kolski dio pokretnog mosta u Trogiru. Pružali su i različite drvodjelske usluge na strojevima za obradu drva: tlačnim pilama i kombiniranim blanjama, a napravili su i nekoliko montažnih drvenih kuća dimenzija 4x4 m, 7x4m i 6 x 11 m.
Tijekom II. svjetskog rata zamrla je gotovo potpuno djelatnost brodogradilišta u kojem su radili samo Kosiček i pomoćnik Ive Krpetić. Kad su učestala saveznička bombardiranja, Krpetić je na čamcima radio u baraci Pod Kosom, na Marjanu. Nakon II. svjetskog rata, 1952. godine, jedna od zadnjih većih narudžbi bila je izrada 60 komada vesala za ribolovno poduzeće „Jadran" iz Vranjica. Posljednji brod sagrađen u „Pakmor“-u 1959. godine bila je Medusa III duga 10 metara.
Izgradnja novih poslovnih zgrada na zapadnoj obali (danas Jadroplov i HZZO) dovela je 20. lipnja 1960. godine do prestanka rada brodogradilišta iako je Kosiček, kao i drugi mali zanatski brodograditelji, neuspješno tražio drugu lokaciju.

Kosiček, Paolo - Pavel (Split 1897.-1990.)

Kosiček, Paolo - Pavel (Split 1897.-1990.) Paolo je u Beču završio Visoku tehničku školu, nakon čega se zaposlio u splitskom brodogradilištu Ivanko. Već 1925. godine Paolo je osnovao malo brodogradilište "Pakmor" na Zapadnoj obali gradske luke, koje se specijaliziralo za izgradnju motornih športskih čamaca
Kosiček je uz Žarka Deškovića bio je jedan od osnivača jedriličarskog kluba "Labud". Bio je poznat kao društven čovjek i čest posjetilac zabava i plesova.
/prema I. Mosettg: Sto godina splitskog poduzetništva, trgovine i zanatstva i G. Tudor: Od bracere do tankera/

PAKMOR -Motorni čamac

Brodogradilište PAKMOR (kratica: Paolo Kosiček, motorni čamci)

Brodogradilište PAKMOR navoz

Pronašao: Mladen Jelic

Škver "SPLIT"

Zasvirala sirena, radnici završili posal i idu doma, godina šezdeset i neka

Pronašao: Mladen Jelić

Škver ''Split'' A.D.

Radiona 1939.

Pronašao: Mladen Jelić

Škver 1937.

Putničko-teretni brodovi Sarajevo i Šumadija na navozu 1937.

Jadranska plovidba iz Sušaka, prateći u stopu razvoj brodogradilišta, 1937.  potpisala je ugovor o izgradnji dvaju putničko-teretnih parobroda od 470 brt. i prijevoz 450 putnika, dugi 52 m. Tim ugovorom, povjerila je brodogradilištu nabavu i montažu glavnog pogonskog stroja (McKie&Baxter Paisley od 1100 KS koji su im omogućavali brzinu od 14 čvorova) i kotla, pomoćnih strojeva, te električnog uređaja, izradbu detaljnih planova, izgradnju brodskog čeličnog; korita, unutarnjeg namještaja i ostalog pribora, do potpune opreme i predaje na pokusnoj vožnji.

Kobilice su položene početkom svibnja 1937., a već 06. studenog brodovi su porinuti u more što odgovara roku isporuke i stranih poduzeća.

 

U Drugom svjetskom ratu "Šumadija" plovi prvo kao talijanski "Bruno Caleari" a potom kao njemački bolnički brod pod imenom "Bonn". "Sarajevo" prevozi ratne transporte kao "Baiamonti", dok ga Nijemci nisu potopili u Mesinskom tjesnacu 1943.godine da ne bi pao u ruke saveznika. Potopljeni "Baiamonti", je izvađen iz mora 1946. i sa Sicilije otegljen na popravak u splitsko brodogradilište „Vicko Krstulović“ uz povećanje kapacitet na 650 putnika.

Osnivanjem riječke Jadrolinije u siječnju 1947.godine u njen sastav ulaze i ovi brodovi  pod novim imenom "Kotor" i "Sinj".

"Kotor" je 1966.godine pod promijenjenim imenom "Karlobag" razrezan u staro željezo u Brodospasovom rezalištu Sv.Kajo, a "Sinj" je 1966. godine kupila putnička agencija Atlas iz Dubrovnika i 1966.godine preuredila u brod za izletnička kružna putovanja "Antika". "Antika" je plovila do 1977. godine, a 1978. godine, nakon godinu dana čekanja na mrtvom vezu konačno je izrezana u Sv.Kaji,

 "Antika" je bila i posljednji putnički brod na Jadranu koji je za pogon glavnih strojeva koristio – paru.

Pronašao: Mladen Jelić

Situacioni plan škvera u uvali Supaval

Situacijski planovi spli'kog škvera po izgradnji 1931. i nakon šest godin

Tu je 1931. udaren je temelj modernoj brodogradnji u Splitu, a već 1937. će zapošljavati i do 1100 radnika i stati u red većih brodogradilišta, jer ona najveća u svijetu broje tek 3—5000 radnika.

Pronašao: Mladen Jelić

Uvala Supaval

tu će 1931. niknuti Brodogradilište ''Split'' A.D.

Uvala Supaval oko 1900.

Prvi spli'ski škver

Majstor Matija Katalinić iz Trogira obratio se 07.09.1807. pismom generalu Marmontu s molbom da mu odobri otvaranje brodogradilišta. Budući da tada u Splitu nije bilo moguće ni sagraditi ni popraviti brod. Stoga je Katalinić predložio da mu se dodijeli zemljište veličine na obali predjela Lučac, ispod crkve sv. Petra, u vlasništvu istoimene bratovštine, a on se obvezuje o svom trošku opremiti brodogradilište za popravak i gradnju brodova. Nije poznato je li njegovoj molbi udovoljeno, premda se čini da jest, budući da ga susrećemo među kalafatima na Lučcu 1831. i 1832. godine.

 

 

Na akvarelu A. Baraća iz 1818. prikazano brodogradilište u predgrađu Lučac s malim gatom, brodovima i dijelom kobilice jednog broda, koje se nalazilo na istome mjestu koje spominje Katalinić. Gat tog brodogradilišta vidljiv je i na Kurirovom planu Splita iz godine 1826., kao i na bakropisu Franza Reinera iz godine 1830., koji je u legendi i naveo da se tu nalazi istezalište za brodove. Glavni splitski škverovi nalazili su se na Lučcu i bili su u vlasništvu obitelji Bui.

U katastru iz godine 1831. nekoliko čestica bilo je upisano kao brodogradilište. Kalafati Ivan, Lovre, Pavao i Špiro Bui iz Splita bili su vlasnici brodogradilišta uz koje se nalazio trijem ispod kojeg su se također gradili brodovi, kao i drugih objekata, poput skladišta, vjerojatno namijenjenog potrebama brodogradilišta. U katastarskom planu su i neka susjedna zemljišta označena kao brodogradilišta, a bila su u vlasništvu Grgura Ružića te Ivana i Pavla Buija.

 (iz: PRILOG POZNAVANJU SPLITSKE BRODOGRADNJE U 19. STOLJEĆU, Mr. sc. Gordana Tudor, Hrvatski pomorski muzej Split)



Katastar iz 1931. -dio Lušca s ucrtanin škverom

 

 

 

Pronašao: Mladen Jelić


Ilirska obala

Ilirska obala sa brodogradilištem  

A.Katunarić 

Pronašao: Rino Calamaris

Brodogradilište Košćina

Brodogradilište Košćina
prof. A. Katunarić

Pronašao: Davor Jakaša

Izgradnja patrolnih brodova Financijske straže

 Mosor i Velebit, 1938 -39.

Pronašao: Zoran Kusovac

Škver

1905... ovdje je danas škver

Pronašla: Žana Krželj 

Škver

Škver danas

Pronašla: Seka Alujević

Plutajući dok škvera u gradskoj luci

Škver "Ivanko"(?) na istočnoj obali, 1920.

Pronašla: Seka Alujević 

Solurat - škver Košćina

Goran Borčić: Marjan nekada : Kod Matejuške, pred Soluratom, nalazilo se sve do prošlog stoljeća manje brodogradilište Košćina. Brodograditeljska obitelj Košćina djelovala je u Splitu od 1831. do 1927. godine, ali možda i prije, samo što za sada nema za to sigurnih podataka. Zbog izgradnje splitske željezničke stanice, Košćina je premjestio djelatnost s istočnog, gdje se do tada nalazilo brodogradlište, na zapadni dio luke, pod stijene Solurata, oko 1875. godine.  Kada su se od 1914. do 1920. godine izvodili radovi na cesti uz more prema Sustipanu brodogradilišna aktivnost Košćine bila je umnogome otežana. Poznato je da je brodogradilište 1926. godine imalo površinu od 320 metara četvornih, a u njemu su bila uposlena samo dva radnika. Početkom 1927. godine brodogradilište je prestalo s radom zbog otvaranja puta.

Pronašao:  Prosper Maričić 

Škver Ivanko

Podignut 1890. godine
Od 1909.gradi i brodove (drvene) sa motorom,

od 1916. obavljaju i remonte željeznih brodova.
1925. seli u sjevernu luku, pod nazivom Jug.

Pronašao: Rino Calamaris

Škver

Škver, prid II sv, rat

Pronašao: Neven Kokeza

Havarija u škveru

Škver "Ivanko" Dva broda privrnuta na bok u Škveru

Pronašao: Davor Pelaić

Talijanski guverner Bastianini

1941 šeta po Škveru !!!! 

Bastianini, accompagnato da altre autorità, visita un cantiere; campo lungo 

Pronašao: Mladen Vušković