Luka Botić

 22. kolovoza 2013. godine, navršilo se sto i pedeset godina od prerane smrti pjesnika Luke Botića (1830.-1863.) "najboljega pisca predšenoina razdoblja" kako zapisa Antun Barac. U svom kratkom životu objavio je tri opširnija spjeva Pobratimstvo, Bijedna Mara, Petar Bačić te podužu pripovjetku Dilber Hasan. Botić je danas ponajviše zapamćen i prisutan po svom spjevu Bijedna Mara kojeg je u glazbi ovjekovječio Josip Hatze operom Adel i Mara. Na istu temu, manje poznatu operu pod naslovom Adelova pjesma, skladao je i Ivo Parač. O Botićevom životu, njegovom književnom i političkom djelovanju pisali su brojni hrvatski književni povjesničari i kritičari.

Otac mu Petar, došljak iz Broćanca, oženio se 19. veljače 1827. djevojkom Mandom iz težačke obitelji Periša-Mladinić nastanjene na Dobrome. Luka se rodio 22. siječnja 1830. kao drugo dijete, a imat će ukupno petero braće i sestara. Na krštenju dali su mu ime Luka Marinko! Otac mu je bio pravi majstor u izradbi "mjedenih veružica, spona, lanaca, pancira, krunica" te je imao manji dućan u središtu grada. Običavao se izražavati u narodnim stihovima, a majka mu Manda rado je pjevala stare čakavske popijevke. U takovom ozračju, budući autor Pobratimstva i Bijedne Mare, od djetinstva se napajao narodnim desetercima i starom čakavštinom za koju su Dobrani govorili da "nima slajega jazika na svitu".

 Botićeva rodna kuća nalazi se i danas na br. 4 Kninske ulice (naziv datira iz 1913. godine). U vrijeme njegova djetinstva ta bezimena uličica spajala je Srednji s Donjim Dobrim. To je vjerojatno jedina splitska ulica čiji nam je sastav stanovnika u potpunosti poznat još iz prve polovice XIX. Stoljeća. (Podatke dugujemo Dujmu Mikačiću (1865.-1933.) prvom tajniku pohrvaćene splitske Općine koji je također rođen u toj ulici!) U njenih stotinjak metara živjeli su jedni do drugih: splitske težačke obitelji Jakasovih i Mladinić-Periša, ribari Koštrini i Topićevi, decimari Plazibatovi ("s punom kućom vukodlaka i strašila"). Zatim one (doseljenika) Mikačića i Botića iz kojih su potekla dvojica uglednih narodnjaka. Do njih je prebivao francuski "jakobinac" Jean Lavandes (također priženjen u Splitu) koji se bavio strojenjem koža, krojenjem zečjih i mačjih krzna za postavu obuće te varenjem kompota "od mluna i cata da začini i zasladi tvrdu puru kćerima tržnicama i svojim pomoćnicama". Tu je stanovao i "brblijvi majstor cerer" (voskar) kod kojega je bio podstanar mučaljivi i otmjeni beg prebjeg iz Bosne. Zatim šepavi postolar Bračanin, bradati krojač Kranjac, piljarica Kara Marijola, peknjica (pekarica) kuma Antula Hranitejovica, par prosjaka, nekoliko Gornjaka, među njima i Glumčevi iz Vrgorca. Kao posebnu zanimljivost spomenimo da je tu živjela i najpoznatija splitska narikača Katara Krivočunka te izvjesni "Jovan-rkač" (jedan od rijetkih splitskih pravoslavaca!). Na dnu ulice, nad otvorenim Lovretskim potokom, u zgradi Balarin stanovali su javni bilježnik, činovnik Ceresato i liječnik Katić, a preko puta "dobričina" španjolski Židov Montilja koji je nosio fes i široke svilene dimije. Sa zapadne strane nalazio se perivoj i raskošno prebivalište ugledne plemićke obitelji Martinis. Nešto podalje bile su kuće redovnica i picokara. Na primjeru ove uličice vidimo da je Dobri u to vrijeme bio "kozmopolitski" te da se je po šarolikosti sastava stanovništva bitno razlikovao od ostalih splitskih predgrađa u kojima su pretežno živjeli domaći splitski težaci i ribari "od kolina".

Botić je na Dobrome proveo djetinjstvo i đačke godine.

Dok je pohađao gimnaziju u nekadašnjem splitskom Sjemeništu koje se tada nalazilo u staroj zgradi (danas u Cosmijevoj uličici) k njemu su navraćali školski drugovi Mihovil Pavlinović i Natko Nodilo. Sva trojica bili su članovi tajne rodoljubne udruge "Ne boj se!"

Životni put odveo je osamnaestogodišnjeg Luku daleko od rodna Splita. Vratit će se nakratko tek kao tridesetogodišnjak (1860.) donoseći poruke splitskim i kaštelanskim narodnjacima. Nažalost, tada se morao skrivati kod rođaka (Iviše Jelaske) u Velom varošu (Senjska ulica) i po špiljama samotna Marjana strahujući da ga - kao Strossmayerova izaslanika i zastupnika u Hrvatskom saboru - ne dotuku na ulici autonomaški žbiri gradonačelnika Bajamontija!
Sušica je odnijela Luku u trideset i trećoj godini života. Roditelji su ga dobrano nadživjeli, čak su u susjedstvu sagradili i novu kuću. Majka Manda u starijim je godinama postala nadaleko poznata "bahornica": pripremala je ljekovite trave i meleme, ali i vješto ispravljala iščašene zglobove. Do u duboku starost s tugom je prepričavala zgode i nezgode iz đačkih dana svoga nezaboravna sina pjesnika.

Tužno je da 150. obljetnicu Botićeve smrti u njegovom rodnom Splitu nisu komemorirali ni Književni krug, ni ogranak Društva hrvatskih književnika, ni Hrvatsko narodno kazalište, ni Grad! Čak se zaboravilo da se njegova rodna kuća nalazi na Dobrome (a ne u Velom varošu!) kako pišu neki novinari... O tome svjedoči i spomen ploča koja je uzidana sa zapadne strane dvorišnoga zida već spomenute kuće na broju 4 Kninske ulice. Tu nekoć lijepu mramornu ploču sa zlatnim slovima postavili su Splićani davne 1930. godine u povodu 100. obljetnice Lukina rođenja. Nažalost ploča je danas toliko zapuštena da je teško uočljiva. Bilo bi prikladno da se barem Konzervatorski zavod pobrine te da je osvježi i učini čitljivom.

Dobro je da se Zavičajna zbirka "Spalatina" sjetila digitalizirati knjižicu-spomenicu objavljenu davne 1893. u povodu tridesete obljetnice pjesnikove smrti.
Frano Baras
 Frano Baras (Split, 1931) profesor, pisac i prevoditelj

Romanistiku diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1956. Radio je u prosvjeti kao profesor više škole i sveučilišni predavač od 1966-1997. Kraće vrijeme od 1970-1972. bio je ravnatelj Drame HNK Split. Ogledao se u gotovo svim publicističkim vrstama. Objavljivao je članke, kazališne kritike, oglede, putopise, kraće proze i prijevode u novinama i časopisima te na radiju.
Više od stotine zapisa, dvadesetak znanstvenih radova te niz knjiga objavio je pišući o starijoj i novijoj dalmatinskoj i splitskoj prošlosti i svakodnevici. Potpuniji bibliografski podaci u Bibliografiji Frane Barasa 1951-2001.