Drugi se put crkvica spominje 1192. u svezi s parnicom između crkvice sv. Ciprijana i samostana sv. Benedikta.
Crkvica je sredinom 14. stoljeća bila dotrajala pa ju je trebalo temeljito obnoviti. Stoga je Veliko vijeće grada Splita 11. kolovoza 1352. izabralo nadzornika, koji se brinuo i za katedralu sv. Duje, da ujedno nadzire majstore koji su tada gradili crkvu sv. Ciprijana.
Iz poznatih izvora nije jasno tko je kroz stoljeća bio vlasnik crkvice. Čini se da ona nikada nije pravno pripadala franjevačkim picokarama, makar su se one stoljećima njome služile. Crkvica je najvjerojatnije bila vlasništvo ili nadbiskupije ili kaptola. Stoga je ona za svoje uzdržavanje posjedovala beneficij i imala posebne upravitelje.
Prvi poznati upravitelj Sv. Ciprijana 1192. godine bio je spomenuti svećenik Vid, nećak "Mar ... deodizi" (?), koga izvor zove "sancti Cypriani plebanus".
Godine 1603. rektor je crkvice bio don Šimun Calcaneus, generalni vikar nadbiskupa Foconija. Godine 1682. Sv. Ciprijanom je upravljao kanonik Matej Dumanić, a godine 1732. u toj službi nalazimo kanonika-teologa Petra Parešića. I 1766. taj se kanonik brinuo za najnužnije potrebe crkvice. Godine 1873. upravitelj hospicija, a vjerojatno i crkvice, bio je don Petar Duplančić.
Na proljeće 1463. godine, bježeći pred turskom najezdom, iz Jajca dolaze Stanica Radić i njen muž, knez Radić Radoslavić, trgovac, koji sredinom 15. stoljeća trguje na relaciji Jajce-Split i nastanjuju se u Splitu. Nakon smrti svoga muža udovica Stanica u Splitu kupuje "veliku kuću", koja se nalazila neposredno uz staru crkvu sv. Ciprijana i tu kuću odlučuje pretvoriti u ženski samostan trećega reda sv. Franje Asiškoga, postavši i sama franjevačka trećoredica. Obratila se gradskom vijeću koje je na sastanku 26. siječnja 1483. godine većinom glasova (36:4) odobrilo njenu odluku i taj datum se smatra početkom tog samostana.
U svojoj oporuci od 2. siječnja 1497. godine Stanica Radić svu svoju imovinu ostavlja "časnim redovnicama trećeg reda sv. Franje", odnosno "rečenim picokarama". U vrijeme pisanja oporuke crkvica još uvijek nije imala ni zvona, ni zvonika, pa Stanica u opruci svojim sestrama-redovnicama posebno preporuča brigu za susjednu crkvicu sv. Ciprijana kojom će se one služiti i obvezuje ih da moraju postaviti pristojan zvonik i kupiti jedno zvono, budući da je tako bila ugovorila s upraviteljem crkve kada je kupila rečenu kuću. Zvonik na preslicu je vjerojatno sagrađen između 1578. i 1585., kada je crkvica dobila zvono datirano navedenom godinom. Za vrijeme Priulove vizitacije 1603. imala je čak dva zvona: ono na zvoniku, a drugo vjerojatno u samoj crkvici.
Za vrijeme navedene vizitacije 1603. godine crkvica je imala i dva oltara, ali u takvu stanju da je vizitator Priuli naredio da se oltar sv. Nikole mora ukloniti, a na oltaru sv. Ciprijana da se ne smije služiti misa jer je imao drvenu menzu, pa je naredio da treba nabaviti kamenu menzu u roku kroz tri mjeseca, četiri lakta dugu, a dva široku, s umetnutom "sacra petra". Ujedno je naredio da se glavnoj slici dade pristojniji okvir, da se nabavi crvena misnica i srebrni kalež s pliticom.
Godine 1682. krov i zidovi Sv. Ciprijana prijetili su rušenjem. Nije bilo nikakva crkvenog ruha, a 1766. oltar nije imao ni svoga kaleža, ni mnogo toga što je potrebno za služenje mise.
Prema izvještaju vizitatora Priulija 1603. godine, u crkvici se služila misa u sve nedjelje i zapovjedne blagdane, dok je 1733. upravitelj crkve bio dužan služiti misu i obje večernje na dan sv. Ciprijana 16. rujna. Godine 1885. u crkvici se govorila jedna misa samo nedjeljom, dok dnevnih misa nije bilo.
Kada je crkvena vlast 1904. godine Družbi školskih sestara Sv. Franje Asiškoga iz Maribora predala upravu i pravo vlasništva nad samostanom picokara sv. Ciprijana, ona im je ustupila i crkvicu sv. Ciprijana kojom su se služile od 15. listopada 1904. do 25. rujna 1914., kada je u njoj služena posljednja misa. Obred je obavio poljudski gvardijan fra Vinko Catrambone, digao oltar i posvećeni kamen prenio u kapelu novoga samostana na Lovretu. Time je crkvica izgubila sakralni karakter.
1909. godine sestre kupuju od Špira Tadića zemljište na Lovretu (4.300 m2 za 22.000 kruna) na kojem 1913./14. godine grade novi samostan. Vrijednost crkvice, koja je zapremala svega 17,94 m2 površine, 1910. godine bila je procijenjena na 3.480 kruna. Školske sestre, da bi isplatile dugove za novogradnju na Lovretu, nakon dugih pregovora, 11. siječnja 1917. godine, dozvolom Svete Stolice, staru kuću (samostan nekadašnjih picokara), zajedno s crkvicom sv. Ciprijana, prodale su splitskom trgovcu Mati Čuliću za 20.000 kruna.
Nakon što je crkvica na jesen 1914. godine bila napuštena, školske su sestre zvono s crkvice Sv. Ciprijana prenijele na Lovret, gdje je u većem samostanu nastavilo vršiti svoju ulogu do danas.
Crkvica je doskora bila pretvorena u krčmu, a o pokladama 1919. godine u njoj se čak plesalo. Stoga su splitski vjeroučitelji 5. svibnja 1919. uputili dopis Biskupskom ordinarijatu, "da uputi shodne korake, da se dotična krčma odstrani ili barem to da se skine zvonik sa spomenute kapelice i izvanjski oblik tako preuredi da ne bude više imala izgled kapele već proste kućice."
Doskora je u posjed crkvice došao splitski trgovac Risto Pejanović, koji je 1928. godine crkvicu srušio i na njezinom mjestu sagradio novu jednokatnicu trgovačke radnje, na čijem je pročelju pri vrhu ostavio ćirilske inicijale svoga imena i prezimena te godinu gradnje: "R.P. 1928."
Izvor:
Znanstveni rad:
"SAMOSTAN FRANJEVAČKIH TREĆOREDICA 'PICOKARA' SV. CIPRIJANA U SPLITU (1493.-1905.)"
Autor: Karlo Jurišić
Makarska, Franjevačka visoka bogoslovija, 1992.
Pronašla; Adela Roudi
Nema komentara:
Objavi komentar