Paško
Alujević rođen je 1898. godine u Splitu od majke Ane (rođ.Dvornik) i
oca Ivana. Obitelj je bila brojna.Paško je imao još devetero braće i
sestara. Osim brata Andrije odlični pjevači su bili i brat Ante koji je
pjevao u zboru HNK Split između dva rata i sestra Slavka koja je bila
vrsni sopran i vrlo sposobna šalturica. Jedini koji je nešto slabije
pjevao bio je najmlađi Ivo Alujević, ali je zato bio poznati napadač
Hajduka iz ratnih dana.Obitelj je živjela na Lučcu. Kućni prijatelj im
je bio maestro Josip Hatze koji je volio dolaziti kod prijatelja u
Rokovu jer je tamo imao svoj mali „komorni zbor“, a kao vrsni dirigent i
kompozitor nije mogao odoljeti dirigirati takvom obiteljskom zboru.
Otac je maloga Paška još kao sedmogodišnjaka poslao pjevati u dječački
zbor Svetog Petra.
Paško se jedini iz te brojne familije odlučio otisnuti u svijet, a obitelj ga je podržala prodavši neke zemlje kako bi imao novac za putovanje. 1923. godine odlazi u Trst. Cilj je bio sjeverna Amerika, ali prijatelj koji mu je pomagao pri odlasku ga je umjesto za sjevernu Ameriku ukrcao u brod za Montevideo u Urugvaju. Tamo je prvo radio u hladnjačama, a zatim u tvornici čokolade. Nije se dugo zadržao kod poslodavca pa je tražio novi posao. Prolazeći uz katedralu, odakle je čuo pjevanje odlučio je nakon mise javiti se zborovođi na koji je bio Talijan te ga je on ostavio da radi kao „gardiner“ i pjeva u zboru gdje ga je podučavao pjevanju.
Nakon dvije godine u Montevideu, uspio je dobiti papire za Ameriku i otići u Chicago. Tu počinje nova priča u kojoj mjenja ime i postaje Theodore Lovich. U Chicagu je počeo pjevati u hrvatskom pjevačkom društvu „Zora“ gdje mu je učitelj bio rusko-poljski operni pjevač Gabriel Chrzanowski. Ubrzo Paško pjeva Sultana u Zaječevom „Zrinjskom“ 1927. godine kojeg je tada u Chicagu izvodila „Zora“. Poslije toga odlazi 1933. godine na Conservatoire International de Musique de Paris, te nakon povratka u Ameriku 1934. postaje član „Chicago Civic Opera Company“. Pjevao je u raznim rolama talijanaskih, njemačkih, francuskih i ruskih skladatelja, a bio je član američkih trupa „International Opera Company“, „Festival Opera Company“, „America Opera Company“ te je bio član poznatog „Chicago Opera Quartet“(Giuseppe Cavadore tenor, Mari Barova contralt, Barbara Darlys sopran, Theodore Lovich bas-bariton).
Nastupio je 1938. godine prvi put u Hollywoodu na svjetski poznatoj otvorenoj pozornici „Hollywood Bowl Opera“. Kalifornija mu se svidjela i odlučio se nastaniti u El Monteu. Kako Los Angeles tada nije imao stalnu operu Paško je morao dodatno zarađivati. Pjevao je solo u kabaretu „Parisienne“ u Los Angelesuu kojemu su svi konobari morali biti pjevači. Nastupio je i u dva Hollywoodska filama „I'll Take Romance“ (1937) i „Balalaika“ (1939) s Eddyjem Nelsonom. Radio je i kao prevodilac za ruski jezik u brodogradilištu u San Pedru, gdje su se popravljali sovjetski brodovi.
Nakon Drugog svjetskog rata u El Monteu je otvorio glazbenu školu i školu pjevanja. Krajem šezdesetih je odlučio notni materijal i instrumente koje je prikupio radeći pokloniti Glazbenoj školi „Josip Hatze“ u Splitu te je organizirao prijevoz brodom „Ljutomer“ direktno iz San Pedra u Split. Njegov sin Tom Alujević je sastavio spisak stvari koje su drvenim sandukom prebačene u Split. U sanduku je poslana veća količina notnog materijala, jedna nova truba i dvije violine, jedna njemačka, a druga Stradivari iz 1722. godine.Paško je dobio zahvalnicu od škole kad je sanduk stigao i želju da se upoznaju kad dođe u Split. Nažalost, violini i drugim instrumentima se gubi trag i danas nisu u fundusu glazbene škole. Suvremenici i svjedoci tih događaja su "izgubili pamćenje". Paško Alujević se poslije tih događaja nije više nikada vratio u Split.Umro je 1984. godine u Califoniji gdje je i pokopan.
Paško se jedini iz te brojne familije odlučio otisnuti u svijet, a obitelj ga je podržala prodavši neke zemlje kako bi imao novac za putovanje. 1923. godine odlazi u Trst. Cilj je bio sjeverna Amerika, ali prijatelj koji mu je pomagao pri odlasku ga je umjesto za sjevernu Ameriku ukrcao u brod za Montevideo u Urugvaju. Tamo je prvo radio u hladnjačama, a zatim u tvornici čokolade. Nije se dugo zadržao kod poslodavca pa je tražio novi posao. Prolazeći uz katedralu, odakle je čuo pjevanje odlučio je nakon mise javiti se zborovođi na koji je bio Talijan te ga je on ostavio da radi kao „gardiner“ i pjeva u zboru gdje ga je podučavao pjevanju.
Nakon dvije godine u Montevideu, uspio je dobiti papire za Ameriku i otići u Chicago. Tu počinje nova priča u kojoj mjenja ime i postaje Theodore Lovich. U Chicagu je počeo pjevati u hrvatskom pjevačkom društvu „Zora“ gdje mu je učitelj bio rusko-poljski operni pjevač Gabriel Chrzanowski. Ubrzo Paško pjeva Sultana u Zaječevom „Zrinjskom“ 1927. godine kojeg je tada u Chicagu izvodila „Zora“. Poslije toga odlazi 1933. godine na Conservatoire International de Musique de Paris, te nakon povratka u Ameriku 1934. postaje član „Chicago Civic Opera Company“. Pjevao je u raznim rolama talijanaskih, njemačkih, francuskih i ruskih skladatelja, a bio je član američkih trupa „International Opera Company“, „Festival Opera Company“, „America Opera Company“ te je bio član poznatog „Chicago Opera Quartet“(Giuseppe Cavadore tenor, Mari Barova contralt, Barbara Darlys sopran, Theodore Lovich bas-bariton).
Nastupio je 1938. godine prvi put u Hollywoodu na svjetski poznatoj otvorenoj pozornici „Hollywood Bowl Opera“. Kalifornija mu se svidjela i odlučio se nastaniti u El Monteu. Kako Los Angeles tada nije imao stalnu operu Paško je morao dodatno zarađivati. Pjevao je solo u kabaretu „Parisienne“ u Los Angelesuu kojemu su svi konobari morali biti pjevači. Nastupio je i u dva Hollywoodska filama „I'll Take Romance“ (1937) i „Balalaika“ (1939) s Eddyjem Nelsonom. Radio je i kao prevodilac za ruski jezik u brodogradilištu u San Pedru, gdje su se popravljali sovjetski brodovi.
Nakon Drugog svjetskog rata u El Monteu je otvorio glazbenu školu i školu pjevanja. Krajem šezdesetih je odlučio notni materijal i instrumente koje je prikupio radeći pokloniti Glazbenoj školi „Josip Hatze“ u Splitu te je organizirao prijevoz brodom „Ljutomer“ direktno iz San Pedra u Split. Njegov sin Tom Alujević je sastavio spisak stvari koje su drvenim sandukom prebačene u Split. U sanduku je poslana veća količina notnog materijala, jedna nova truba i dvije violine, jedna njemačka, a druga Stradivari iz 1722. godine.Paško je dobio zahvalnicu od škole kad je sanduk stigao i želju da se upoznaju kad dođe u Split. Nažalost, violini i drugim instrumentima se gubi trag i danas nisu u fundusu glazbene škole. Suvremenici i svjedoci tih događaja su "izgubili pamćenje". Paško Alujević se poslije tih događaja nije više nikada vratio u Split.Umro je 1984. godine u Califoniji gdje je i pokopan.
Nema komentara:
Objavi komentar