Galeb

. Ovo je priča o brodu koji je dio povijesti našega grade.Ovo je njegov vez u Lori i po mome mišljenju mjesto na kojemu bi trebao biti usidren i danas smile emotikon .Nije mi bila namjera dizati spomenik njegovom Putniku,nego ispričati priču o brodu i njegovim ratovanjima i putovanjima............ Sredinom '30-ih godina dvadesetoga stoljeća, Ministarstvu Kolonija (tal. Ministero delle Colonie) Kraljevine Italije bili su potrebni brodovi koji su mogli prevoziti banane iz Somalije, tadašnje talijanske kolonije( tal. Somalia Italiana), u Italiju. 1936. Ministarstvo Kolonija naručilo je četiri broda koji su mogli , bez stajanja po putu, prevoziti banane iz Mogadiša u Napoli. Brodovi su dani na upravljanje RAMB-u ( Regia Azienda Monopolio Banane), po kojemu su i dobili i ime. Izgradnja se odvijala u dva brodogradilišta. RAMB I i RAMB III napravljeni su u brodogradilištu '' Ansaldo'' u Genovi, dok su RAMB II i RAMB IV napravljeni u brodogradilištu '' Cantieri Riuniti dell' Adriatico'' u Monfalconeu. No, odmah u izgradnju se umiješala vojska pa se od početka razmišljalo, da u slučaju rata, ''bananiere'' budu pretvorene u pomoćne(prateće) krstarice( tal. Incrociatori ausiliari) ili jednostavnije rečeno, naoružani trgovački brod. Pošto je rat već kucao na vrata, oružje za ''bananiere'' već je nabavljeno te je čekalo u skladištima u Masawi i Napoliu . 10.06.1940. Italija ulazi u rat. RAMB I, II, i III su pretvoreni u pomoćne( prateće) dodavanjem 4 topa 120/40mm i 2 mitragliere 13,2mm, dok je RAMB IV pretvoren u bord bolnicu. RAMB I i II poslani su u Indijski ocean da potapaju savezničke trgovačke brodove.
RAMB III( budući Galeb) je primljen u Regiu Marinu kao pomoćna( prateća) krstarica D6. Prve godine rata proveo je prateći konvoje te su mu za tu svrhu u naoružanje dodane dubinske bombe i protuavionski top 20mm. D6 pratio je trgovački brod Antonietta Costa u Bari kada je 04.10.1940. britanska podmornica HMS Rainbow udarila u njega.
Noć, 11.11.1940, D6 i torpiljarka Fabrizi prate konvoj od 4 trgovačka broda u Albaniju.
No, presreli su ih britanski ratni brodovi. Britanskim krstaricama suprotstavila se Fabrizi, dok je kapetan RAMBa, Francesco De Angelini, nakon 17 ispaljenih plutona naredio povlačenje, ostavivši torpiljarku i trgovačke brodove. Fabrizi je teško oštećen dok su trgovački brodovi potopljeni.RAMB III je pobjegao u Brindisi bez oštećenja. De Angelini je na vojnom sudu osuđen na zatvorsku kaznu.
Pošto je RAMB III zapravo ''u duši'' najobičnija hladnjača koja ''glumi'' ratnika, brod je u proljeće 1941. dobio novi zadatak- prijevoz hrane za talijansku vojsku u Libiji. 30.05.1941. nalazio se u Bengazijskoj luci. Zbog gužve u luci pramac mu je virio van mola 30-ak metara. To je iskoristila britanska podmornica HMS Triumph. U 19:45h čula se eksplozija, britanski torpedo udario je u pramac broda. No, brod nije potonuo. Zahvaljujući frižiderima koji nisu bili oštećeni eksplozijom, pramac broda se samo naslonio na morsko dno.
Tijekom sljedećih dana raskomadani pramac su ''skinuli'' sa eksplozivom, skinuto je naoružanje i cijeli brod je ispražnjen kako bi se olakšalo plutanje. 21.08.1941. brod je ,pod komandom kapetana Giuseppea Anettia, svojim pogonom, krmom naprijed, isplovio iz Bengazijske luke brzinom od 3 čvora. Nakon 4 dana došao je do Brindisia, te je nastavio put do Trsta uz pomoć remorkera. 20.09.1941. došao je u brodogradilište ''San Marco'' Trst čime je završen mučan, 597 milja dug put unazad.
KIEBITZ
08.09.1943.- Italija kapitulirala. Kapitulacija je zatekla brod još na popravku, no ubrzo ga zauzimaju Nijemci koji ga pretvaraju u minopolagača. Kiebitz je mogao ukrcati 240 mina. Uz mine, montirali su na njega i 3 topa 37/54 mm Breda. Pošto Kiebitz nije imao žirokompas nije bio u stanju samostalno polagati mine nego su ga pratili drugi brodovi. 18.03.1944. na polaganje mina u kanal Vela Vrata sa Kiebitzom su išle torpediniera TA-36 ( bivša talijanska ''Stella Polare'') i korveta UJ 201. tijekom misije TA-36 naletila je na talijansku minu i brzo potonula.
13.07.1944. Kiebitz je zbog kvara na motoru naletio na dvije svoje mine.Unatoč šteti nastaloj od mina uspio je uz pomoć TA-38( bivše talijanske ''Spada'') doći do Pule. Iz Pule prebačen je u Trst gdje je bio na popravku do 07.08.1944.
03.11.1944. napravio je svoju zadnju misiju polaganja mina.
04.11.1944. u 07:30h počeo je snažan napad avijacije na riječku luku. Napad je završio sat vremena kasnije.
05.11.1944. uslijedio je novi napad na riječku luku. Cilj im je bio njemački minopolagač- ex RAMB III koji im je pružao otpor. Avionska bomba je u jednom trenutku pogodila brod i izbio je požar u nadgrađu broda. Nakon što su vatrogasci uspjeli svladati požar, druga bomba pogodila je gornju palubu i probila glavnu. Brod se zatresao, a požar se ponovo počeo širiti. Nakon treće bombe brod je potonuo na 20 m.
GALEB
1947. splitska tvrtka ''Brodospas'' izvadila je potopljenog Kiebitza iz riječke luke i oteglila ga u Pulu, u brodogradilište ''Uljanik''. Od 1948. do 1952. brod je bio na remontu u ''Uljaniku'' gdje su ga potpuno obnovili. Najprije je odlučeno da će postati minopolagač te je opremljen svim što je potrebno za polaganje mina. Dobio je ime ''M-11''. No, već 1950. odlučeno je da će postati školski brod te su mu napravljene potrebne preinake. Brod je prvobitno nazvan ''Mornar'' no 1952. primljen je u sastav JRM pod imenom ''Galeb''. Tito se prvi put ukrcao na Galeba 10.09.1952. u Puli tijekom proslave Dana mornarice te je s njegove palube izvršio smotru brodova.. Nakon razgleda broda odlučeno je da će se koristiti i za državne potrebe. Brod je dobio i novo naoružanje; četiri njemačka topa od 88mm, šest 20mm flakova, četiri jednostruka Boforsa 40mm i dvije M2 Browning.
Tito je 07.03.1953. iz luke Zelenika krenuo na svoje prvo putovanje Galebom, u Veliku Britaniju. Galeba su do Malte pratili razarači Triglav i Biokovo dok su ga od Malte do londona otpratili razarači Kraljevske mornarice. Odredom je zapovijedao admiral J.Černy , a Galebom kapetan korvete M. Orhanović. Na ulasku u Temzu jugoslavensku delegaciju dočekala je kraljevska jahta Britannia koja je Galeba otpratila do Londona gdje se Tito susreo sa Churchilom i Elizabetom II. Galeb se istom rutom vratio u Split 30.03.1953.
08.04.1954 ''Titov odred'', sastavljen od razarača Triglav, Biokovo, Durmitor i Učka, te naravno Galeba, pod komandom admirala Černyja isplovio je iz Splita prema Turskoj iz koje će se vratiti 24.04.1954. Mjesec dana kasnije odred je u istom sastavu krenuo u posjet Pireju i Solunu. Nakon dvodnevnog boravka u Ateni Tito se u Beograd vratio vlakom, dok se Galeb 10.06. vratio u Split. Tijekom ovih putovanja kapetan Galeba bio je kapetan fregate Stanislav Abram.
30.11.1954. Tito je na Galebu krenuo u posjet Indiji i Burmi i to u pratnji razarača Biokovo i Triglav te trgovačkog broda Dinara. Galeb je krenuo iz Rijeke rutom Port Said-Aden-Bombay-Calcutta-Madras-Cochin-Rangoon( otprilike istom rutom se i vratio u Rijeku 12.02.1955.). 16.12.1954. Galeb je stigao u Bombay. Indijci su priredili spektakularan doček. Na povratku, Tito je službeno posjetio i Egipat. 05.02.1955. Galeb se približavao luci Suez. Prvi koji je odao počast jugoslavenskom predsjedniku bio je egipatski razarač Ibrahim al-Amal ispaljivanjem tzv. teritorijalnog saluta. Po ulasku u luku Suez opet su zagrmili topovi, 21 hitac sa razarača Tarik( za one koji nisu upućeni u pomorski ceremonijal, 21 hitac se ispaljuje kao počasna paljba tijekom posjeta poglavara stranih država). U 08:45h na Galeba su stigli predsjednik Egipta Naser i nekoliko egipatskih ministara. Bio je to prvi susret Tita i Nassera. 12.02.1955 Galeb se vratio u Rijeku. Komandant odreda tijekom putovanja bio je admiral Mate Jerković, a komandant Galeba kapetan fregate Petar Vidan.
Krajem 1955. točnije 02.12., Galeb je iz Šibenika krenuo u posjet Egiptu i Etiopiji. Tijekom putavanja brod je boravio u Port-Saidu, Assabu, Massawi i Aleksandriji. 06.01 isplovili su iz Aleksandrije, te 10.01. stigli na Brijune.
02.12.1958. Galeb je, u pratnji razarača ''R-11 Split'' iz Dubrovnika krenuo na svoje najduže putovanje tijekom kojeg je predsjednik Tito posjetio mnoge azijske i afričke zemlje. Prva ''postaja'' bio je Port-Said gdje se Tito ponovo susreo s Nasserom. 10. prosinca stigao je u Aden te uplovio u Indijski ocean. Nakon devet dana plovidbe Indijskim oceanom, 19.12., nekih 350 Nm južno od Šri Lanke, Galeb je po prvi puta prešao ekvator. 23. prosinca 1958. Galeb je uplovio u glavni grad Indonezije, Jakartu, gdje je Tita dočekao predsjednik Indonezije Sukarno. Nakon 5 dana provedenih u Jakarti, 28.12. brod je krenuo prema otoku Bali gdje se usidrio 30.12.1958. Tamo je jugoslavenska delegacija dočekala Novu 1959. godinu 7 sati prije SFRJ. Plovidba prema Rangoonu (Burma) nastvaljena je dan kasnije. U Burmi su se zadržali samo dva dana, 08. i 09.01.. 10. siječnja nastavljen je put prema Indiji, točnije Madrasu gdje se Tito susreo sa Nehruom. Iz Madrasa je Galeb otplovio prema Colombu, zadnjoj postaji azijske ture. 26.01.1959. brod je krenuo natrag prema Jugoslaviji. Po putu natrag Galeb (Tito) je posjetio još i Etiopiju, Sudan te Egipat i Siriju( koji su tada bili ujedinjeni u UAR). 26.02. iz Sirije krenuli su prema Grčkoj, te posjetili Rodos i Solun. 06.03., nakon 95 dana, Tito je napustio š/b Galeb i vratio se u Beograd vlakom, dok se Galeb, nakon prevaljenih 15857 Nm, 08.03.1959. vratio u Split.
Od većih putovanja važno je spomenuti još i Titov posjet zemljama sjeverne i zapadne Afrike te Colombu povodom V. konferencije nesvrstanih. Na prvo putovanje Galeb je krenuo iz Splita 14.02.1961., u pratnji razarača Split, Kotor i Pula te broda Lovćen. Tijekom putovanja posjetio je Liberiju, Gvineju, Maroko, Tunis te Egipat. 26.04.1961. vratio se u Pulu nakon prevaljenih 10830 Nm. 15 godina kasnije, 28. srpnja 1976. Galeb je isplovio za Colombo, ali bez Tita. Tito je na V. konferenciju otišao avionom dok je Galeb poslužio samo kao Maršalova rezidencija za vrijeme trajanja konferencije. Galeb se, također bez Tita, vratio u SFRJ 08.09.1976.
Maršal Tito je na Galebu boravio 48 puta, ukupno 549 dana, s njim je posjetio 33 zemlje(neke i više puta) te preplovio 86062 Nm. Mislim da je ovo dovoljan razlog zbog čega ga nitko ne pamti kao školski, već kao Titov brod. Predsjednik Tito je na Galebu zadnji put boravio 15. i 16.08.1979. tijekom putovanja Brioni-Zadar-Rab-Brioni. 04.05.1980. umro je Tito.Tada se Galeb spuštanjem zastave na pola koplja i postrojavanjem posade zauvijek oprostio od svog najpoznatijeg putnika. Na Galebu je osim Tita plovilo još 13 stranih državnika( car Etiopije Haile Selassie, predsjednik Ujedinjene Arapske Republike Gamal Abdel Nasser, predsjednik Republike Mali Modibo Keita, predsjednik Republike Gane Kwame Nkrumah, generalni sekretar KPSS Leonid Brežnjev, predsjednik Republike Finske Urko Kekonen, generalni sekretar KPSS Nikita Hrušćov, predsjednik Mađarske Janoš Kadar, princ Kambodže Norodom Sihanuk, u zadnje vrijeme mnogo spominjani pukovnik Moamer el-Gadaffi, sekretar CK poljske komunističke partije Edvard Gjerek, predsjednik Alžira Houari Boumediene te predsjednik KP Kine Hua Kuo Feng.) te boravilo još 89 (engleski premijer Churchil, kraljica elizabeta II., grčki kralj Pavle, marokanski kralj Hasan II., premijer Indije Nehru, predsjednik Indonezije Sukarno, predsjednik Tunisa Habib Burgiba, premijerka Šri Lanke Bandaranaike, premijerka Indije Indira Gandhi, predsjednik Rumunjske Ceausescu, premijer Burme U Nu, predsjednik Gvineje Sekou Toure, predsjednik Kube Fidel Castro…)
Galeb je kada nije korišten za državničke posjete, ispunjavao i svoju osnovnu zadaću-školskog broda. Napravio je mnoga školska krstarenja Jadranom i Mediteranom, školsko krstarenje u sjevernu Europu te uzvratni posjet Sovjetskoj Crnomorskoj floti kao predstavnik JRM.
Nakon Titove smrti za Galeba je sve krenulo po zlu. 80-ih sve je rjeđe korišten kako za državne tako i za školske potrebe. Zadnju veću plovidbu obavio je 1991. vršeći prekomandu vojnika JNA koji su napuštali Sloveniju, iz Kopra u Boku Kotorsku, u kojoj je ostao sve do 2000. godine kada ga je crnogorska Vlada prodala Johnu Paulu Papanicolau koji ga je htio preurediti u luksuznu jahtu. U kolovozu 2000. brod je dotegljen u riječko brodogradilište Viktor Lenac, no radovi nisu počeli jer se Papanicolau našao u financijskim problemima. 2006. Ministarstvo kulture RH ga je proglasilo kulturnim dobrom, a grad Rijeku njegovim skrbnikom. Tri godine kasnije Grad Rijeka ga je kupio za 150000$.
Literatura:Moj Galebe, Dušan Milić

Pronašla: Adela Roudi