Sv. Frane

Samostan i crkve sv. Frane sa edikulom i starom zvonarom prije uređenja, snimljeno 1899.g. Godine 1908. samostan je povišen za jedan kat, bifore ukonjene, a oba pročelja sa simetričnim rasporedom otvora ožbukana.

 


Ante Barišić

Fotografija je snimljena za vrime rekonstrukcije i nadogradnje crkve sv. Frane koja je trajala od 1855. do 1864., svakako iza 1858. kada je izgrađena palača Bajamonti. Kao autor fotografije navodi se Pietro Zink, prvi stalni splitski fotograf.

"Zbog umnoženog pučanstva crkva je s vremenom postala tijesna pa se pristupilo povećanju njene površine. Istovremeno je promijenjena orijentacija crkve. Naime, ona je u početku usmjerena od zapada prema istoku, gdje je bio oltar, kako su to zahtijevala stara pravila. Tako se dogodilo da se u nju ulazilo sa zapada, od strane predgrađa Veli Varoš, a da je prema širokim prostorima luke bila okrenuta stražnjim dijelom, tj. apsidom. U XIX. stoljeću, kada ta obveza odavno više nije postojala, a uredila se i prostrana obala na istoku, Općina je tražila da se ulaz premjesti na stranu prema luci, tj. prema središtu gospodarskog i javnog života. To su zahtijevali i urbanistički razlozi cjelovitog oblikovanja jednog od najvažnijih dijelova grada, gdje je tada izgrađena palača Bajamonti, istočno krilo Prokurativa i kazalište u neorenesansnom slogu. Glavni radovi na crkvi su izvršeni u vremenu 1855.–1864. godine. Porušena je apsida i kapele na istoku. Produžen je brod na tom mjestu za oko 6 metara i napravljeno novo glavno pročelje. Manji poslovi otegli su se još dvije godine."

"Pregradnja crkve i samostana konventualaca u Splitu tijekom XIX. i početkom XX. stoljeća"

Stanko Piplović

https://hrcak.srce.hr/12110

oko 1867., pri kraju radova.

Pronašao: Davor Pelaić,  Darijo Sunara, Ante Barišić

HRCAK.SRCE.HR

Pregradnja crkve i samostana konventualaca u Splitu tijekom XIX. i početkom XX. stoljeća

autor: XVII, misto radnje: Split: riva

autor: XVII, misto radnje: Split: riva: promet priko rive nekad. isto mi ovo ča je danas pari luđe, a?

autor: XVII, misto radnje: Split: riva

autor: XVII, misto radnje: Split: riva: promet priko rive nekad. isto mi ovo ča je danas pari luđe, a?

Split kroz Povijest: Sv.Trojica

Split kroz Povijest: Sv.Trojica: Sv.Trojica,70.-ih, U Bosanskoj ulici na broju 17 nalazila se crkvica sv. Ciprijana koja je 1914. godine prodana splitskom trgovcu Mati Čuliću, nakon čega je u njoj otvorena krčma.

Oko 1920. godine u posjed crkvice dolazi trgovac Risto Pejanović i u njoj otvara radnju i skladište staklarske i porculanske robe. Na istoj adresi je Čeh Karl Dragutin Petrus držao krojačnicu.
Risto Pejanović je 1928. godine crkvicu srušio i na njezinom mjestu sagradio novu jednokatnicu trgovačke radnje.

Neki od oglasa iz splitskog lista "Novog Doba" iz 1920ih godina
Sebastiano Devita (Split, 1740.- ?)
Sv. Ciprijan, ulje na platnu (1777.-1788.)

Slika sv. Ciprijana, ulje na platnu, veličine 141 x 119 cm, koja je nekoć resila crkvicu sv. Ciprijana u Bosanskoj ulici, 1914. godine bila je prenesena u novu kapelu na Lovretu i tako sačuvana do danas.
Slika prikazuje grupu od pet svetih likova: u sredini je sv. Ciprijan u biskupskom ornatu na koljenima, kome u naručaj leti mali lsus, pružajući mu u jednoj ruci biskupski štap, a u drugoj mali latinski križ, dok je iza nožica malog Isusa knjiga i palma. S jedne strane Marija blago gleda prema svecu, dok s druge strane nepoznati svetac, moguće sv. Alojzije Gonzaga, u koti s ljiljanom u prekriženim rukama na prsima također pobožno promatra sveca-mučenika. Iznad Ciprijana i Marije u stojećem stavu je anđeo s krilima, drži u rukama biskupsku mitru da je postavi na svečevu glavu.
Dok slika nije detaljno proučena splitski su je stručnjaci smatrali djelom nepoznatog mletačkog majstora 17. ili 18. stoljeća. Konačno je 1991. godine mr. Radoslav Tomić objavio rad "Sebastiano Devita na Pojišanu i Lovretu", u kojemu na osnovi stilske analize pripisuje splitskom kasnobaroknom slikaru Sebastijanu Deviti (Split, 1740.- ?) dvije nepotpisane splitske slike, i to sliku gospe
od Karmela iz svetišta na Pojišanu i sliku Sv. Ciprijana na Lovretu.

Izvor:
http://dalmatica.svkst.hr/?sitetext=368

https://splitskerazglednice.blogspot.com/search/label/Crkve

Pronašao: Rino Calamaris, Ante Barišić

Split kroz Povijest: Sv.Trojica

Split kroz Povijest: Sv.Trojica: Sv.Trojica,70.-ih,  Pronašao: Rino Calamaris

U Bosanskoj ulici na broju 17 nalazila se crkvica sv. Ciprijana koja je 1914. godine prodana splitskom trgovcu Mati Čuliću, nakon čega je u njoj otvorena krčma.
Oko 1920. godine u posjed crkvice dolazi trgovac Risto Pejanović i u njoj otvara radnju i skladište staklarske i porculanske robe. Na istoj adresi je Čeh Karl Dragutin Petrus držao krojačnicu.
Risto Pejanović je 1928. godine crkvicu srušio i na njezinom mjestu sagradio novu jednokatnicu trgovačke radnje.

Neki od oglasa iz splitskog lista "Novog Doba" iz 1920ih godina
Sebastiano Devita (Split, 1740.- ?)
Sv. Ciprijan, ulje na platnu (1777.-1788.)

Slika sv. Ciprijana, ulje na platnu, veličine 141 x 119 cm, koja je nekoć resila crkvicu sv. Ciprijana u Bosanskoj ulici, 1914. godine bila je prenesena u novu kapelu na Lovretu i tako sačuvana do danas.
Slika prikazuje grupu od pet svetih likova: u sredini je sv. Ciprijan u biskupskom ornatu na koljenima, kome u naručaj leti mali lsus, pružajući mu u jednoj ruci biskupski štap, a u drugoj mali latinski križ, dok je iza nožica malog Isusa knjiga i palma. S jedne strane Marija blago gleda prema svecu, dok s druge strane nepoznati svetac, moguće sv. Alojzije Gonzaga, u koti s ljiljanom u prekriženim rukama na prsima također pobožno promatra sveca-mučenika. Iznad Ciprijana i Marije u stojećem stavu je anđeo s krilima, drži u rukama biskupsku mitru da je postavi na svečevu glavu.
Dok slika nije detaljno proučena splitski su je stručnjaci smatrali djelom nepoznatog mletačkog majstora 17. ili 18. stoljeća. Konačno je 1991. godine mr. Radoslav Tomić objavio rad "Sebastiano Devita na Pojišanu i Lovretu", u kojemu na osnovi stilske analize pripisuje splitskom kasnobaroknom slikaru Sebastijanu Deviti (Split, 1740.- ?) dvije nepotpisane splitske slike, i to sliku gospe
od Karmela iz svetišta na Pojišanu i sliku Sv. Ciprijana na Lovretu.

Izvor:
http://dalmatica.svkst.hr/?sitetext=368

https://splitskerazglednice.blogspot.com/search/label/Crkve
Pronašao: Ante Barišić

Split kroz Povijest: Zapadna obala

Split kroz Povijest: Zapadna obala: Pogled na zapadnu obalu na prijelazu pedesetih u šezdesete godine XX. stoljeća Pronašao: Joško Mačina

Brodogradilište BULIMBAŠIĆ

Škver Ignacije Bulimbašić zajedno s obitelji osnovao je 1930. godine brodogradilište u uvali Lora, koje je zapremalo površinu od 6.000 m2.
Prethodno je bio zaposlen u Brodogradilištu „Jug" gdje je izradio tokarski stroj za obradu „svetog drva - legno santo" (posebno tropsko drvo koje je služilo za izradu ležaja brodskih osovina). Od 1926. godine radio je kao poslovođa u obiteljskoj tvornici limenih cijevi i sličnih limenih artikala. U brodogradilištu su se najviše obavljali popravci, ali su se gradile i novogradnje. Jedna od njih bila je željezna maona za ratnu mornaricu, sagrađena 1937. godine (u konstrukciji maona postigao je i neke konstrukcijske novosti u vezi s upravljanjem). Najviše zaposlenih u brodogradilištu - 67, radilo je 1939. godine. Poslije II. svjetskog rata brodogradilište je nacionalizirano i pod nazivom „Bulimbašić" djelovalo do 1950. godine kada je pripojeno Vranjičkom brodogradilištu. Tada se Ignacije kao umirovljenik na svojemu malom imanju u Mejama, i dalje bavio konstruiranjem minijaturnih strojeva i naprava.

Reklama iz Novog Doba 07.05.1928. skvera Bulimbašić 

Ignacij Vatroslav BULIMBAŠIĆ (Split 1886. - 1976.)

Ignacij Bulimbašić u svom letećem aparatu

Za vrijeme školovanja (1902. - 1907.) na tršćanskom „Stabilimento mecanico" počeo se oduševljavati letenjem. Od tankih aluminijskih cijevi i navoštanoga platna izradio je nekoliko svojih prvih modela zrakoplova, koji su nalikovali pticama. Modele veličine 1,5 m pokretale su opruge, i oni su se neko vrijeme mogli održavati u zraku.
Nakon završene tršćanske strojarske škole odlazi raditi u Ameriku, a zatim u Pariz 1913. godine gdje je završio pilotsku školu, kod tada poznatoga učitelja letenja Callea i počeo se baviti izvođenjem zračnih akrobacija. U svibnju 1914. godine dalmatinski tisak je pisao o njegovu nastupu u Svitavi gdje je leteći na Bleriotovu aparatu, radio „looping the loop". 

Novosti od 24.07.1914.

Novosti 1914. o padu zrakoplova I. Bulimbašića na mitingu u Zagrebu 

U lipnju i srpnju 1914. godine oduševio je Zagrepčane svojim letačkim akrobacijama, a bio je prvi u tadašnjoj Monarhiji koji je izvršio „looping the loop" uz prisutno oko 1.000 gledatelja iz Moravske i Češke. Planiranu turneju po drugim krajevima zemlje prekinuo je I. svjetski rat. Zbog njegova nacionalnog stava početkom I. svjetskoga rata, austrougarske vlasti su ga internirale i zaplijenile mu zrakoplov. O njegovim letačkim podvizima imali smo nekoliko posebnih postova. 

Isječak iz Slobodne dalmacije

Po završetku rata, napustio je letenje i ponovno se nastanio u Splitu. 
/prema I. Mosettg: Sto godina splitskog poduzetništva, trgovine i zanatstva i G. Tudor: Od bracere do tankera/

Pronašao: Mladen Jelić

Brodogradilište Petra Jeričevića

Brodo­graditelj JERIČEVIĆ Petar-Pjero p. Mate, (Korčula 1903. - Split 1974.) 

Nakon završetka korčulanske Zanatske škole, radio je kao brodograditelj u rodnom mjestu. Godine 1939. s obitelji se doseljava u Split, kupuje teren i u nekadašnjem tupinolomu Dvornik u Lori ot­vara brodogradilište u kojem izrađuje motorne čamce, u početku do 5 metara dužine, a potom i veće ug­lavnom za imućnije naručitelje iz Zagreba. Ujedno se bavio i popravcima drvenih brodova i čamaca.

Zbog dosta uskog terena Jeričević je napravio usjek u zemlji, a materijal nasuo u more. U usjeku je podigao radionicu 20x10 m, a na nasipu „skaladu" (navoz) za gradnju i izvlačenje brodova na kojem se moglo ist­odobno raditi na više brodova. Jeričević je radio kao poslovođa, vlasnik i stručni brodograditelj uz pomoć sinova Lava i Mate, kasnije inženjera brodogradnje. Pri većim poslovima uzimao je ispomoć.

Za vrijeme II. svjetskog rata prekinut je rad brodogradilišta koje je kasnije mobilizirano za potrebe ratne mornarice. Usprkos pritiscima, brodogradilište je sve do 1954. godine uspjelo djelovati kao privatno poduzeće. Gradili su se trabakuli i pasare te servisirali brodovi. Iz toga doba je i motorni čamac "Moreška" (12 m), koji i danas vozi na liniji Korčula-Badija. Zadnji i najveći bio je motorni jedrenjak "Stonac" (20 m), koji također još plovi.

Međutim, u vrijeme izgradnje ratne luke Lora, Jeričević je morao napustiti dotadašnju lokaciju. Novu lokaciju nije uspio dobiti pa je brodogradilište 1954. prestalo postojati premda se Jeričević nije dao. Preselio se u radionicu u hangaru JK „Split", u Lučici u Spinutu. Zatim je nedaleko od Arheološkog muze­ja podigao baraku u kojoj je nastavio graditi manje motorne čamce do 7 metara dužine sve do odlaska u mirovinu 1963. godine.

Jeričević je manje brodove i čamce sam gradio prema tradiciji korčulanske drvene brodogradnje, dok je skuplje i složenije konstrukcije radio prema projek­tima tehničara Josipa Galešića. Za vrijeme postojanja brodogradilišta, u njemu je sagrađeno od 10 do 15 čamaca, pet do šest trabakula do 50 tona nosivosti, desetak jedrilica i četiri sportske jahte dužine 9,30m, s motornim pogonom, koje su naručili zagrebački in­dustrijalci: Kohek, Šnajder, Badel i Butorac. 

/prema I. Mosettg: Sto godina splitskog poduzetništva, trgovine i zanatstva i G. Tudor: Od bracere do tankera/

Pronašao: Mladen Jelić

Brodogradilište PAKMOR

Brodogradilište PAKMOR (kratica: Paolo Kosiček, motorni čamci)

Brodogradilište PAKMOR - Reklama iz časopisa Jadranska straža br 5/1925.

 djelovalo je na zapadnoj, tada Marjanskoj obali i Marasovića ulici br.13, u blizi današnje zgrade „Jadroplova" i HZZO-a, i zapošljavalo između 3 (1932.) i 25 radnika ( 1930.). Na terenu se nalazila baraka u kojoj su bile smještene kancelarija, prostorije za obradu drva i razne mehaničke radnje, malo skladište i veća prostorija za gradnju čamaca. Na istezalištu za čamce i trabakule bilo je nekoliko saonica, vitlo i skela i na njemu su se istodobno mogla popravljati tri broda.

Zapadna obala i mjesto škvera PAKMOR

U tvrtci „Pakmor“ projektiralo se brze čamce koristeći ,,V" formu trupa i propelere po tada najsuvremenijim konstrukcijama. Osim brzih čamaca tvrtka je gradila jahte na jedra, motorne jahte, auto-čamce, sportske čamce na jedra i vesla, ribarske brodice, te obavljala je popravke i rekonstrukcije.

Medu brojnim motornim čamcima sagrađenim za privatne naručitelje spominjemo Polet, vlasništvo ing. Žarka Deškovića, sagrađen po nacrtu njemačkog projektanta Tillera, te Astor, Magimu, Medusu i Askold upisane na ime pojedinih članova obitelji Kosiček.

Brodogradilište PAKMOR - motorni čamci "Askold" (17 m) i "Rak III" izgrađeni za hotel Ambasador 1940.

 U Brodogradilištu je sagrađena i serija motornih čamaca za Upravu državnih monopola koja su morala postizati brzine od 14 n.milja/sat, te čamaca za potrebe Hotela "Ambasador". Kosiček je 1931. godine konstruirao i sagradio gliser Miss Dalmacija koji je mogao postići brzinu od 30 milja. 

PAKMOR -Motoni čamac Troll -dug 9 m, brzina 15 milja - vlasništvo Krune Jurica iz 1940.

Brodogradilište je 1928. godine izgradilo 10 čamaca, 1929. - 12 čamaca, 1930. - 21 čamac, da bi 1939. proizvelo i 3 jedrenjaka, a 1940. - 18 čamaca. Iz brodogradilišta Pakmor izašlo je ukupno oko 350 plovila raznih veličina.
Poznato je da je „Pakmor“ bila jedna od prvih tvrtki u Splitu koja se bavila nautičkim turizmom, odnosno davala je preko ljetne sezone u najam jahte i motorne čamce. Realno je pretpostaviti da su neki od novosagrađenih motornih čamaca bili namijenjeni iznajmljivanju.

Tridesetih godina Brodogradilište se bavilo i drugim poslovima. U njemu su izrađivane karoserije za uvozne kamione tvrtke "Ford", a radnici Brodogradilišta su godine 1936. popravljali kolski dio pokretnog mosta u Trogiru. Pružali su i različite drvodjelske usluge na strojevima za obradu drva: tlačnim pilama i kombiniranim blanjama, a napravili su i nekoliko montažnih drvenih kuća dimenzija 4x4 m, 7x4m i 6 x 11 m.
Tijekom II. svjetskog rata zamrla je gotovo potpuno djelatnost brodogradilišta u kojem su radili samo Kosiček i pomoćnik Ive Krpetić. Kad su učestala saveznička bombardiranja, Krpetić je na čamcima radio u baraci Pod Kosom, na Marjanu. Nakon II. svjetskog rata, 1952. godine, jedna od zadnjih većih narudžbi bila je izrada 60 komada vesala za ribolovno poduzeće „Jadran" iz Vranjica. Posljednji brod sagrađen u „Pakmor“-u 1959. godine bila je Medusa III duga 10 metara.
Izgradnja novih poslovnih zgrada na zapadnoj obali (danas Jadroplov i HZZO) dovela je 20. lipnja 1960. godine do prestanka rada brodogradilišta iako je Kosiček, kao i drugi mali zanatski brodograditelji, neuspješno tražio drugu lokaciju.

Kosiček, Paolo - Pavel (Split 1897.-1990.)

Kosiček, Paolo - Pavel (Split 1897.-1990.) Paolo je u Beču završio Visoku tehničku školu, nakon čega se zaposlio u splitskom brodogradilištu Ivanko. Već 1925. godine Paolo je osnovao malo brodogradilište "Pakmor" na Zapadnoj obali gradske luke, koje se specijaliziralo za izgradnju motornih športskih čamaca
Kosiček je uz Žarka Deškovića bio je jedan od osnivača jedriličarskog kluba "Labud". Bio je poznat kao društven čovjek i čest posjetilac zabava i plesova.
/prema I. Mosettg: Sto godina splitskog poduzetništva, trgovine i zanatstva i G. Tudor: Od bracere do tankera/

PAKMOR -Motorni čamac

Brodogradilište PAKMOR (kratica: Paolo Kosiček, motorni čamci)

Brodogradilište PAKMOR navoz

Pronašao: Mladen Jelic

Omnibus (2)

U lipnju 1900. godine započeo je poduzetnik Josip Šperac prijevoz putnika konjskim omnibusom do kupališta na Bačvicama. Bila su to kola za desetak osoba koja su prevozila posjetitelje. Prometovala su od šest sati ujutro do osam sati navečer, uz dužu popodnevnu stanku. Kretala su s obale, a cijena prijevoza iznosila je po osobi 10 novčića. Šperac je uredio dio puta do kupališta, a najavio je uređenje malog restorana kod kupališta.

Inače u studenom 1892.Josip Šperac novinskim je oglasom najavio početak rada svojeg poduzeća i mogućnost najma raznih vrsta kočija po cjeniku odobrenom od C. K. Namjesništva 8. kolovoza 1890. godine,.

Šperac je također posjedovao zaprežna kola za prijevoz tereta, skrbio za povjerene mu jahaće konje i prodavao sijeno. Njegova konjušnica nalazila se iza Prokurativa, između današnje Ulice bana Jelačića, Tončićeve i Marmontove.

1900. godine počeo i prijevoz putnika s dva omnibusa braće Kaliterna od Biskupove palače do Bačvica preko posjeda Kaliterna gdje su oni uredili novi put.

1909. godine otvoren je put do Bačvica i V. Valli nabavlja dva nova omnibusa i vozi do Poišana, a otvara i liniju od hotela na Bačvicama do luke od 22 do 02 iza ponoći, ali je samo do 1910. godine.

Pronašao: Božo Balota